Bihacit – bihaćki kamen od kojeg je sagrađena Bečka opera

Ime mu dadoše po Bihaću, gdje je otkriven, a od njega je građen Parlament u Budimpešti a zatim i Bečka opera.

Japodske urne i žrtvenici, gradine, ranokršćanske i srednjovjekovne crkve, stari gradovi, bedemi Bihaća, nadgrobne ploče velikana, otomanske građevine, čuveni krajiški nišani, enterijeri i fasade raznih građevina, skulpture – i sve to od kamena ‘Bihacita’ pišu historiju Bihaća, Pounja i cijele Bosanske krajine.

‘Bihacit’ – ime mu dadoše po Bihaću, gdje je „otkriven“ i kojeg eksploatišu stoljećima, od najstarijih vremena. Kamen je to svjetložuti, mekan, izrazito je čist, gromljičasti i šupljikavi krečnjak, nastao u slatkovodnom tercijarnom bazenu Bihaća i okoline.

Tek izvađen iz zemlje idealne je mekoće za obradu, a vremenom patinira i postaje čvrst poput mermera, što ga čini izuzetno otpornim na vremenske uticaje.

Ovaj lapor, mergel ili muljika, ime „bihacit“ dobio je u austrougarskom periodu po gradu koji leži na ogromnim naslagama ovoga kamena. U dugoj historiji eksploatacije korišten je u arhitekturi kao građevinski ili dekorativni materijal, u skulpturi i u više oblasti primijenjenih umjetnosti.

Tako je stigao u Mađarsku, od njega je građen Parlament u Budimpešti, zatim Bečka opera, pa Crkva Svetog Stefana, brojne građevine u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj… sve do Amerike.

Međutim, prava mu je vrijednost potvrđena tek šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Kolonija skulptura
“U razmišljanju kako da se bihacit približi umjetnicima, rođena je ideja o osnivanju Kolonije skulptora. I tako je krenulo. Umjetničko oblikovanje ‘bihacita’, koje traje stoljećima, dovelo je kipare u Stari grad Ostrožac i do ‘bihacita'”, prisjeća se tih dana Ismet Kasumović, predsjednik Upravnog odbora Kolonije skulptura Ostrožac i dodaje: “I upravo to oblikovanje ‘bihacita’ opredijelilo je umnogome i funkciju Staroga grada Ostrošca, jednog od najljepših na ovim prostorima, ali i izmijenilo sliku ovoga kraja i znatno uticalo na percepciju i razumijevanje umjetnosti među Krajišnicima. Čudno su gledali tih godina kamene blokove ‘bihacita’ i umjetnike kako ga obrađuju sa skela, a onda su to prihvatili. Ubrzo je izmijenjena slika samoga kraja, jer su skulpture osim Parka skulptura u Starom gradu Ostrožac svugdje, u gradskim parkovima, ispred škola, zgrada. Uvjeren sam da nije bilo ‘bihacita’ ne bi bilo ni Kolonije, ali ne bi bilo ni Škole primijenjenih umjetnosti u Bihaću, niti bi veliki broj mladih ljudi završio studij na Likovnoj akademiji.“

Tako je ‘bihacit’ stigao na sve meridijane svijeta uz kipare, koji su dolazili u Koloniju Ostrožac sa svih strana, slučajno ili ne, ali, došli i ostali.

„Još od osmanskog perioda u Krajini se od kamena-bihacita izrađuju i poznati krajiški nišani-nadgrobni spomenici,“ sjeća se Bišćanin Enes Toromanović, koji gotovo čitav život izrađuje upravo takve. „Taj tipični kamen, koji je pogodan za ovu vrstu oblikovanja dobija patinu za nekoliko godina i plastičnost reljefa koji se izradi. Onda je on čitava priča i tom nišanu to daje veličanstvenost.“

Umjesto patine – zaborav
Međutim, kao da se nešto počelo mijenjati. ‘Bihacit’, od nekada internacionalno poznate sirovine, kao da pada u zaborav, postaje nepoznanica. Čak i u svojem zavičaju.

Opredijelilo je to kulturne poslenike da ponovo ukažu, probude, na vrijednosti ‘bihacita’. Kao što je šezdestih godina prošloga stoljeća rođena ideja o Koloniji, koja je „plasirala“ bihacit, tako je i sada rođena postavka ‘Bihacit, vrijeme u kamenu’.

„Kako je to kamen koji je konstanta u vremenu i to skoro četvrti milenij, a kao da pada u zaborav, namjera nam je da postavkom revaloriziramo vrijednosti ‘bihacita’ i skrenemo pažnju javnosti na zapostavljenost bogatsva kojim obilujemo“, naglašava Adnan Dupanović, direktor Gradske galerije u Bihaću.

Idriz Zulić, koji se iz hobija bavi obradom kamena-bihacita potvrđuje njegov značaj. „Nauka koja obrađuje to pokazala je sve vrijednosti ‘bihacita’. Zašto pada u zaborav, jer ni dio nije iskorišten. Posljednjih decenija svjedoci smo marginalizacije ovog izuzetnog resursa. Pojavom novih sintetskih materijala minimalizirana je njegova upotreba, kako u arhitekturi, tako i u umjetničkim i primijenjenim praksama“, kaže.

Dijeleći njegovo mišljenje i Enes Toromanović govori „sada je mnogo lakše. Imamo ogromne zalihe, imamo tehnologiju obrade, sve, zašto smo podlegli industriji?!“

Svjesni upravo značaja ‘bihacita’ i višestrukih mogućnosti njegove primjene, kazuju dalje u Gradskoj galeriji u Bihaću, „želimo revalorizirati njegovu vrijednost, pokušati skrenuti pažnju javnosti na zapostavljenost bogatsva s kojim raspolažemo.“

Da ne ostanemo samo na Koloniji skulptura Ostrožac i njenim učesnicima, koji su u pola stoljeća njenog trajanja stizali sa svih strana svijeta i pronosili vrijednosti kamena ‘bihacita’ iz Bihaća, grada koji leži na nepreglednim njegovim nalazištima.

Jer, tradicijom njegovog korištenja u različite svrhe na ovom kamenu se može isčitati historija života na prostorima današnjeg Bihaća, koja gazi četvrti milenij.

Izvor: Al Jazeera

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*