BOSNA U VRIJEME BANA KULINA – ‘Od Kulina bana i dobrijeh dana.’

Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Borića jeste ban Kulin, “veliki ban”, “plemeniti i moćni muž”, kako ga u svom izvještaju 1203. časti papski izaslanik Ivan de Kazamaris. Kulin je možda došao na vlast još prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal.

Iz knjige Mustafe Imamovića ‘Historija Bošnjaka’…

Ono što je bitno jeste da se nakon 1180. Bosna u mozaiku južnoslavenskih zemalja javlja kao već izgrađena i čvrsta država, koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus) regija (terra, districtus), banovina (banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susreće i naziv “bosanski rusag“, što je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi ország, u značenju zemlja, država ili nacija. Bosanska se država u doba bana Kulina prostirala od Drine do Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane.
S obzirom na njenu teritorijalnu rasprostranjenost, papski izaslanik Ivan de Kazamaris predložio je 1203. da se u Bosni uspostavetri–četiri biskupije, jer je Kulinova zemlja prostrana, velika deset i više dana hoda.
Ban Kulin je vjerovatno najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji i narodnoj poslovici: “Od Kulina bana i dobrijeh dana.“

U vrijeme potpune feudalne anarhije u Bosni početkom XV st. jedna skupina bosanske vlastele obratila se napuljskom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje su imale za vrijeme bana Kulina.
To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj feudalnim rasulom, i dva stoljeća nakon bana Kulina čuvala uspomena na njegovu vladavinu kao doba postojanosti i državničke mudrosti. Boreći se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se pravitii nevješt – kako ne razumije u čemu su doktrinarne vjerske razlike između katoličanstva i patarenstva, samo da bi i sebi i Bosni skinuo s vrata papu i ugarskog kralja. Ban Kulin, više nego i najmoćniji bosanski vladar kraljTvrtko I, simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje.

Za vladavinu bana Kulina, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom.
Iz ugovora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom općinom 29. VIII 1189, može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti. Kulin se ponašao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar.
On se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija.
Kao gospodar Bosne on jamči Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnih nasilja njegovih “časnika”. Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija, što obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije.

Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne postojala država sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom. Ona istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovačkim vezama Bosne sa Dubrovnikom, koje su sigurno od ranije postojale. Ugovorom se, prema tome, samo uređuje jedna već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Jačanjem tog prometa i veza i u Bosni se vremenom razvijaju mala trgovačka središta. Tri glavna trga bili su Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod ušća rijeke Krupe.
Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se “u zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana“.

Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati. U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga “da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast”.

Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu.
Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko–hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti.
Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su “patareni” ili “babuni”, bilo muslimani, nije više nikada prekidala.

Usaglašena akcija rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvještajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu
“srpskog kralja”.
Do srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196. veliki župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem redu naslijeđa, preskočivši najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji je kao zet bizantskog cara imao političku prednost nad starijim bratom. Vukan je od oca mjesto očekivanog prijestolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom ” velikog kneza”.

Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podršku nekoliko se godina borio za prijestolje protiv mlađeg brata.
U sklopu te borbe treba gledati i njegovo pismo papi 1199, u kojem su se iza vjerskih optužbi i dokaza protiv navodnih heretika u Bosni krili konkretni politički motivi i ciljevi.
Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik i “pravovjernik”, koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. Istovremeno su i Emerikovi motivi bili prije svega političke prirode. Prilikom pacifikacije Huma 1198. kralj Emerik se nije usudio napasti Kulina, kao “gospodina Bosne”, i “njegovu zemlju”.

Kralj Emerik se u jednom pismu papi žali da je Kulin upao u Srbiju i odveo “neke kršćane”, kao podanike ugarske krune, te da prijeti da će i “preostali dio zemlje uzeti”.
Jasno je da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem.
Nakon što je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne položaja velikog srpskog župana, ugarski kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost.
– Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži rimska kurija.

U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere.

Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana,već spominjanog Ivana de Kazamarisa.

On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike “na put istine”, a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je značilo da se upotrijebi sila.

Papin izaslanik, u pratnji dubrovačkog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine.
Odmah je na Bilinom polju, “pored rijeke” (na području Zenice) održao sabor sa “starješinama krstjana”, banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom.
Ispitivanjem “krstjanskih” starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije.
Zato je zatražio od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja.
Oni su na to odmah pristali, pa su 8. IV 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretičkog učenja i prakse.
Pored prisutnih starješina bosanskih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrovački arhiđakon Marin.
Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je – za razliku od svojih prethodnika –vodio blažu politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ukoliko se njihova vjerska djelatnost nije nalazila u suprotnosti sa službenim katoličkim dogmama.
Tamo gdje ta politika nije dala željenog učinka, InocentIII nije oklijevao da proglasi križarski rat, kao što je to učinio 1209. protiv albižana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara.
U Bosni je 1203. ta politika očito dala željeni učinak pa je Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je utanačio i potpisao na Bilinu polju.
Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starješina, po imenu Ljubina i Bragetu.
Oni su pred kraljem, kaločkim nadbiskupom (Kalocsa– danas malo mjesto u mađarskom Podunavlju u području Kecskeméta, a nekada sjedište vrlo značajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, “u ime sve svoje braće i samog bana Kulina“, ponovili zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza.
Banovom je sinu uručen akt sa kraljevim pečatom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze poštuju i da se izvršava sve ostalo što bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tražila rimska crkva.
Ukoliko bi ban svjesno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti globu od 1.000 maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija i kraljeva blagajna.
Pismom datiranim u Ugarskoj 10. VI 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa “bivšim patarenima” u Bosni.
U stvarnosti, čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost krstaškog rata.
Sabor na Bilinu polju, sa svim događajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su bosanski krstjani bili u stanju da se na različite načine odupru svakoj vrsti spoljnog pritiska.
Oni su se pokazali čvršćim i ustrajnijim nego što su to njihovi brojni protivnici mislili. Što se pritisak pojačavao, to su više jačali i njihov otpor i njihova snaga.

Osobene historijske prilike u Bosni omogućile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati čvrstog korijena i razvije se u velikumo ralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeća, pružao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka.
Opravdano se postavlja pitanje: Da li je bosanska verzija kršćanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politički pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku državu ili je Bosna samo iskoristila “bogumilstvo” ili “patarenstvo” kao sredstvo za ostvarenje svoje državne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?
Razna dualistička učenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je “balkansko–slavenski protestantizam” imao svoje duboke socijalno–etičke korijene, ali jedino je u Bosni igrao političku ulogu.
Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći.
Sabor na Bilinu polju održan je u vrijeme četvrtog križarskog rata,1202–1204. godine, koji je doveo do znatnih pomjeranja u političkim odnosima na Balkanu i u istočnom Sredozemlju, što se vremenom osjetilo i u samoj Bosni. Općenito je poznato da su križarski ratovi, vođeni od kraja XI do sedamdesetih godina XIII st., bili osvajački pohodi feudalne zapadne i srednje Evrope protiv muslimanskog Srednjeg istoka, pod izgovorom oslobađanja Kristovog groba, koji se nalazi u Jerusalemu, a zapravo radi osvajanja i pljačkanja bogatog Istoka. Neposredan povod da se u ove dugotrajne ratove pokrenu skoro sve kategorije stanovništva feudalne katoličke Evrope bilo je seldžučko zauzeće Jerusalema 1077. godine.
Na velikom crkvenom saboru u Clermont-Ferrandu 1095, papa Urban II pozvao je svekršćane u sveti rat “za oslobo|enje groba Gospodnjeg”.

Mnogi prisutn ioduševljeno su prihvatili proziv, pa su odmah u znak pristanka prišili na odjeću križeve od crvene tkanine, po kojima su prozvani križarima ili krstašima, a njihovi dugotrajni pohodi na istok križarskim ili krstaškim ratovima.Već sljedeće, 1096. godine, velika skupina križara krenula je prema Palestini. Na svom putu u “Svetu zemlju” oni su, prolazeći, uglavnom zlostavljali domaće stanovništvo.
Ti su križarski pohodi zaobišli Bosnu, ali je njihov četvrti rat dijelom vođen u njenoj neposrednoj blizini. U tom ratu zapadni vitezovi i ostala masa križara odustali su od svog “svetog cilja”, koji ionako nisu uspjeli trajno ostvariti, nego su – na podstrek i uz pomoć uvijek poslovne i lukave Venecije – u jesen 1202, nakon opsade, prvo zauzeli Zadar. Papa Inocent III odmah je reagirao i osudio ovu “skandaloznu perverziju”, da jedna križarska vojska napada na kršćanski grad pod vlašću ugarskog kralja, koji je također uzeo križ.
Nakon toga, već ekskomunicirana križarska vojska, mletačkim brodovima prevezena je na Krf, a poslije toga u Palestinu. Pošto su prezimili na sirijskoj obali, križari su sa svojom flotom uplovili u Bosfor 24. VI 1203. godine. Kao neposredan povod za napad na Carigrad poslužio im je poziv bizantskog princa Aleksija Antele da, uz dobru nagradu, vrate na prijestolje njegovog oca Isaka II. Mada je papa zabranio napad na Grke, tj. Bizantince, križari i Venecija nisu se na to obazirali. Sklopili su sporazum da se osnuje Latinsko carstvo sa još tri manje države.
Venecija je imala da zadrži trgovačke povlastice i mjesto novog, latinskog patrijarha Carigrada. Pravoslavni raskol morao se jednostavno silom okončati. Dogovoreno je da se plijen dijeli po pola, čime se konačno “sveti rat” okrenuo u “kriminalno razbojništvo“
Poslije kraće opsade, križari su 12. IV 1204. zauzeli Carigrad i u naredna tri dana potpuno opljačkali grad, za njih do tada neviđenog bogatstva i raskoši. Bila je to “najviše plaćena i najnepoštenija pogodba koju je Venecija ikada učinila”.
Uz tri manje države križari su, prema dogovoru sa Venecijom, uspostavili svoje Latinsko carstvo sa sjedištem u Carigradu. Bizantska vlada, car i patrijarh povukli su se u Nikeju (turski Iznik) u Maloj Aziji, odakle su vodili borbu za obnavljanje Carstva, u čemu su, zauzećem Carigrada (25. VII 1261), konačno uspjeli. Carstvo je obnovljeno, ali u znatno smanjenom obimu nego prije pada Carigrada, 1204. godine.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*