KRAJ SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE

(Iz novoizišle knjige dr. E. Imamovića, „Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju“, Sarajevo 2018.)

Nestanak srednjovjekovne bosanske države, do čega je došlo 1463. godine turskim osvajanjem, predstavlja najkrupniji događaj u višehiljadugodišnjoj prošlosti Bosne i njenog naroda. Način kako je došlo do toga i kako se odvijalo njeno osvajanje iznenadilo je sve onovremene evropske krugove. Iznenađenje je bilo tim više što se sve odigralo u nekoliko dana s obzirom na činjenicu je Bosna imala jaku i dobro opremljenu vojsku i da je predstavljala bitan faktor političkih zbivanja u ovom dijelu Evrope. Sultan Mehmed II el Fatih je sa 150.000 vojnika tako brzo prodro u Bosnu, zauzeo prijestolni Bobovac, uhvatio i pogubio joj kralja, da se o svemu tome saznalo izvan Bosne tek kada je već sve bilo završeno. Iznenađenje je bilo tim veće kad se čulo da je sve prošlo bez otpora i da niko nije ustao u njenu odbranu. To je u Evropi izazvalo pomutnju ali i zabrinutost.

Zašto je Bosna pala bez otpora

Bilo je više razloga da je Bosna tako neslavno završila. Prije svega, tome je doprinijela dvolična i izdajnička politika ondašnjih evropskih velesila, posebice Ugarske (Madžarske), Mletačke republike i Papske kurije. Oni su naprosto prisilili posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića da raskine mirovni ugovor sa sultanom, koji je bio sklopio još njegov otac, kralj Tomaš, uz jamstvo da će mu pružiti pomoć u slučaju ako Turska napadne Bosnu. Kad je do toga došlo, ta pomoć je izostala. Bosna je bila prepuštena sama sebi i ni u kome slučaju ne bi se mogla suprotstaviti sili koja se sastojala od 150.000 vojnika.
Nakon pada Bosne, ista opasnost je zaprijetila čitavoj Evropi. Malo je nedostajalo pa da i sama doživi sudbinu Bosne. Pobjedonosna turska vojska je za kratko vrijeme došla do pola Evrope, zauzela joj nekoliko prijestolnica, i zamalo i Beč nije završio kao prijestolni Bobovac.

Drugi, odlučujući razlog, brzog i lahkog pada Bosne bili su vjerski razlozi koji su je pratili kroz čitav srednji vijek. Bili su to progoni bogumila od strane inkvizicije i evropskih križara. Iako su bili česti, sudbonosni su bili oni koje je neposredno uoči turske najezde poduzeo pretposljednji kralj Tomaš, a s tim je nastavio njegov nasljednik, sin Stjepan Tomašević. Na to su ga doslovno natjerali ugarski kralj i papa. Ugarska je, naime, stotinama godina nastojala da Bosni uzme nezavisnost, a Vatikan vjeru. Zato su kralju zaprijetili: ukoliko želi njihovu pomoć u borbi protiv Turaka, mora „mačem, ognjem i smrću“ uništiti heretike (bogumile) u svojoj zemlji.

Tokom krvavih progona narod je mogao birati: odreći se svoje vjere i postati katolik ili završiti na lomači. Oni koji se ni po koju cijenu nisu htjeli odreći vjere svojih otaca izbjegli su iz zemlje. Mnogi su našli spas upravo kod Turaka. Ovi su ih objeručke prihvatili s namjerom da ih u zgodnom trenutku upotrijebe za svoje političke ciljeve u pogledu Bosne, za koju su već imali plan da je napadnu i osvoje. Uz sve, unutarnje nesređene političke prilike i česti sukobi među vlastelom, tokom kojih su od sultana tražili pomoć jedni protiv drugih, dodatno su sultanu pripremili teren u namjeri da osvoji Bosnu.

Kada je sultan 1463. godine krenuo na Bosnu, iz navedenih razloga nije je imao ko braniti. Narod je bio ljut na svoga kralja zbog progona i ostao je pasivan u tim sudbonosnim trenucima za njegovu zemlju. S druge strane, u sultanovoj vojsci bilo je mnogo izbjeglih Bošnjana koji su mu se stavili na raspolaganje kako bi se uz njegovu pomoć vratili u zemlju i osvetili se svome kralju. Tako je nestalo srednjovjekovne bosanske države.

Zakašnjeli žal

Tek kada je Bosna bila pregažena, Evropa kao da se osvijestila i shvatila kakvu joj je nepravdu učinila. Kad je vijest o tome stigla u Veneciju, mletačka vlada je poslala papi pismo u kojem je između ostaloga stajalo: „Bosanska nesreća je od tolikog značaja i takve težine za spas kršćanstva da se to jedva dade procijeniti koliko zaslužuje“. Sam papa je, pak, primivši žalosnu vijest, izjavio u kardinalskom kolegiju: „Pala je Bosna, njenog kralja ubiše, dršću Madžari, dršću susjedi“.
Šta je Bosna značila za Evropu s čisto strateškog gledišta, govori često isticano upozorenje evropskih krugova da je ona „prvi branik Evrope“, te da je ona „ključ i kapija za sjever i zapad“. Time se htjelo reći da je Bosna velika sila i da preko nje vode glavni putevi koji mogu Turke dovesti u samo srce Evrope. To se brzo pokazalo tačnim. Malo iza toga Turci su prodrli sve do Beča, pregazili su Madžarsku, osvojili pola Hrvatske, zalijetali se do Venecije u sjevernoj Italiji, ugrozili Poljsku itd.

Unatoč svemu, Evropa nije pružila potrebnu i obećanu pomoć Bosni u presudnom trenutku, pa je, uz ostalo rečeno, i to bio razlog da je neočekivano brzo i lahko bila pregažena. Otuda poznata uzrečica „Bosna šapatom pade“. To, međutim, ne znači da je brzo pala jer je vojno bila slaba, kako neki zlonamjerno pišu. Daleko od toga. O tome je najmjerodavniji sud dao sam osvajač Bosne, sultan Mehmed II el Fatih, i to jedne prilike kada se u njegovoj prisutnosti jedan janjičarski aga hvalisao junaštvom svojih janjičara koje su iskazali prilikom osvajanja Bosne. To je sultanu zasmetalo pa je uzvratio da Bosna ne bi nikada tako završila da je u njoj bilo sloge. To potvrđuju i evropski suvremenici tih događaja koji jednoglasno ističu da je Bosna s čisto vojnog gledišta bila neosvojiva. Dubrovački pisac Mauro Orbini koji je skoro dvije stotine godina nakon tih događaja s time u vezi zapisao: “ Bošnjani su vrli ratnici, ali međusobno veoma nesložni“.

To, kako su Turci zauzeli prijestolni Bobovac, oslikava ukupne političke prilike u Bosni tog vremena koje su išle naruku turskom osvajaču. O tome govori i narodno predanje, a i turski kroničari koji su učestvovali u pohodu. Kad je, naime, sultan vidio zidine Bobovca i položaj na kojem se nalazi, shvatio je da ga ne može zauzeti ni jurišem ni podsjedanjem. Ipak, nije htio odustati, pa je naredio da se saliju teški topovi i da se grad tuče sa okolnih visova, ne bi li ga tako načeo. To mu, međutim, nije bilo potrebno. Grad mu je nakon tri dana bez borbe predao vojvoda Radak, kraljev zapovjednik grada.
O razlozima Radakovog postupka pisali su već suvremenici, a ušlo je i u narodno predanje. Kod svih se kaže da je to učinio iz osvete prema svome kralju zato što je proganjao bogumile. Naime, i Radak je bio bogumil, ali je tokom progona na silu postao katolik, kao i mnogi njegovi zemljaci. Smatrao je da će se kralju najbolje osvetiti tako što će Turcima predati grad bez borbe. I tako je učinio. To doslovno stoji u izvještaju tadašnjeg pape Pija II, koji je, bez sumnje, bio dobro obaviješten o tim događajima, u kome se kaže: “Bosansku državu izdali su manihejci (bogumili), a tvrdi grad Bobovac vojvoda Radak, bivši manihej a zatim lažni katolik“.

Propast srednjovjekovne bosanske države i uspostavljanje turske vlasti imali su dalekosežne kulturne, vjerske i političke posljedice za Bosnu. Način na koji je do toga došlo i sve ono što je iz toga proizišlo, odredilo je Bosni status u Carstvu kakav nije imala nijedna druga njena pokorena pokrajina. Dokumenti su zabilježili da su u tim sudbonosnim trenucima predstavnici plemstva i vjerske (bogumilske) starješine s mnoštvom naroda, samoinicijativno došli u Jajce, nako n što je i njega zauzeo, da mu se poklone, priznaju ga za svoga novog gospodara, i izjave da svojom voljom žele postati muslimani. Iznenađen ovim, na upit šta traže za sebe, ovi izjave da traže da se iz njihove zemlje kupe djeca i šalju u škole (janjičarski podmladak) u Carigrad, u tzv. adžami oglane, iste one koje pohađaju prinčevi i djeca najvišeg turskog plemstva. Sultan je dao Bosni tu privilegiju što je za nju imalo dalekosežne političke i kulturne posljedice koje su je svrstale među najvažnje pokrajine Carstva. (Nastavlja se)

Slika: Stećak iz Hočevlja, u brdima iznad Breze, prepoznatljivo obilježje srednjovjekovne Bosne, pod kojima su se sahranjivali naši preci, onovremeni Bošnjani.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*