Reis Džemaludin Čaušević podržao stvaranje Jugoslavije, a onda se žestoko pokajao

Već 1919. reis Džemaludin-ef. Čaušević u intervjuu francuskim novinama govorio je o progonu muslimana i paljenju njihove imovine.

Izazovi s kojima se tokom života suočavao reis Džemaludin-ef. Čaušević i način na koji je vodio intelektualne i političke bitke najbolje opisuju kakav je bio čovjek. Neprikosnovenim zalaganjem za očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda pokazao je izuzetnu hrabrost i intelektualno vizionarstvo, jer je upravo on dugo bio jedina brana otvorenoj politici ugnjetavanja i progona muslimanskog stanovništva Bosne.

S druge strane, jednakim se žarom suprotstavljao konzervativnom dijelu islamske uleme koja je nastojala spriječiti društvene reforme bez kojih bi, kako je to reis Čaušević dobro uvidio, i islam kao autohtona vjera Bosne i bošnjački narod kao kulturna supstanca prostora vjerovatno nestali.

Korijene Čauševićeve nevjerovatne izdržljivosti treba tražiti u njegovom djetinjstvu i najranijoj mladosti jer će bez poznavanja nekih elementarnih biografskih činjenica ostati nerazumljiva volja s kojom je ulazio u političko-socijalne bitke.

Rođen u Bosanskoj Krupi
Rođen u selu Arapuša kod Bosanske Krupe u imamskoj porodici, Čaušević rano ostaje bez majke, a brigu o njegovom obrazovanju preuzimaju otac i djed. Autor nekoliko studija o životu i djelu Džemaludina Čauševića, profesor na Pravnom fakultetu u Bihaću Nevzet Veladžić, kaže da je nakon svršetka bihaćke medrese mladi Džemaludin poslat u Istanbul na daljnje školovanje. Tamo se upoznaje s mladoturskim, reformatorskim i idejama modernizma, pa se u Bosnu vraća kao politički i duhovno izgrađena osoba. Odmah po povratku u zemlju uviđa da se obrazovni sistem nalazi u veoma teškom stanju.

“Negdje oko 1903. vraća se u Sarajevo. Počeo je raditi u velikoj Gimnaziji, bio je član Ulema-medžlisa već 1905. godine. Ulema-medžlis je najviše upravno tijelo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Za njegovu kasniju karijeru važna je vjersko-prosvjetna anketa koju je obavio 1906. godine. Zapravo, cilj je bio po nalogu Ulema-medžlisa da se utvrdi obrazovna slika u Bosni i Hercegovini, koja će nakon obavljene ankete biti vrlo poražavajuća u kontekstu da su Bošnjaci imali vrlo loše škole, koje su prije nekih 50 godina, od ankete, imale neku malu reformu u okviru Osmanske imperije. Međutim, ta reforma suštinski nije zadesila tadašnje školstvo i on je uvidio potrebu da se škole reformiraju.”

Taj proces reformi obrazovanja nije bio nimalo lak i budući reis susreće se s mnogo problema i prepreka, a njegovo prosvjetiteljsko i reformatorsko djelovanje nailazi na “brojne otpore bošnjačkog – muslimanskog stanovništva prema nečemu što je novo, zapadno i kršćansko”.

Ipak, 1913. godine, uoči izbijanja Prvog svjetskog rata, Čaušević je izabran za reisul-ulemu, a menšuru dobija i iz Istanbula i iz Beča, što je svojevrstan kuriozitet. Već tada postaje jasno da je Čaušević najvažnija figura bošnjačkog naroda, a njegov autoritet poštuju jednako i ulema i sekularni građani. Poštovanje koje je gajeno prema njemu najbolje ilustruje činjenica da je u očima austro-ugarske vlasti figurirao kao osoba koja može izvršiti utjecaj na narod i mase, što se pokazalo tačnim u danima neposredno nakon ubistva prestolonasljednika Franza Ferdinanda.

Proglas o zaštiti srpske imovine
“U političkom smislu Prvi svjetski rat dolazi na prostore Bosne i Hercegovine i tu na neki način vidimo njegovu političku ulogu iako ćemo moći ustvrditi da Čauševć nije bio klasični političar, nije pripadao nijednoj tadašnjoj političkoj organizaciji niti kasnije JMO-u, koji je nastao 1919. On je u trenutku početka Prvog svjetskog rata bio jedini duhovni, dakle, vjerski predstavnik naroda, ali i politički predstavnik naroda. Već 1914. gasi se svako političko djelovanje unutar Bosne i Hercegovine i u tom kontekstu Bošnjaci nisu apsolutno imali političkog predstavnika. Svako pitanje koje je bilo političkog karaktera o njemu je svoj sud davao reis Džemaludin Čaušević čak i onda kada se desilo ubistvo Franza Ferdinanda. Posljedica tog čina bio je Prvi svjetski rat, ali i da su brojne radnje i kuće srpskih trgovaca bile demolirane i opljačkane u znak odmazde. Tadašnja A-U vlast traži od reisul-uleme da, s obzirom na to da oni kao država nisu mogli zaštititi Srbe, on donese proglas u kojem će se zaštititi imovina srpskih građana u Sarajevu. Od momenta kada je reis proklamirao proglas odmah se prekida demoliranje srpske imovine.”

Tokom Prvog svjetskog rata Čaušević je igrao važnu ulogu u životu bosanskih muslimana jer je bio jedina osoba koja je duhovno i karitativno brinula o njihovim portrebama. Završetak rata i stvaranje nove države dočekao je s olakšanjem, objašnjava Veladžić.

“Kada je u trenutku završetka rata Antun Korošec obilazio južnoslavenske države, pa i Bosnu i Hercegovinu, između svih političara došao je pitati reisa šta on misli o budućnosti Bosne i Hercegovine, hoće li nastaviti biti u sastavu Austro-Ugarske ili će biti u sastavu južnoslavenske države. On je tada rekao da mu je ‘dosta tuđinske vlasti’ i pledirao da bude u sastavu tadašnje kraljevine SHS. Kasnije će se, za godinu-dvije, stvari izmijeniti i na neki način će se i pokajati zbog toga.”

Apel za zaštitu muslimana
Njegov osjećaj za pravednost nalagao mu je da se odmah nakon završetka rata suprotstavi progonu muslimanskog stanovništva, a razočarenje novim jugoslavenskim vlastima kulminiralo je Čauševićevim apelom u kojem je tražio da se zaštiti muslimanska zajednica zemlje.

“Čaušević je podržavao organizacije koje su štitile Bošnjake i u tom kontekstu davao je podršku. Međutim, mi moramo biti svjesni da je JMO u početnom periodu, pogotovo u periodu Kraljevine Jugoslavije, djelovao više u kulturnom nego u političkom kontekstu. Tek se kasnije počinju razvijati političke ideje. Ali, onaj prvi period Kraljevine Jugoslavije, kada se dešavaju torture nad Bošnjacima – muslimanima, najbolje je oslikan u intervjuu koji je reis Čaušević dao 1919. poznatom pariskom novinaru Charlesu Rivetu za list Le Temps, a u kojem javno iznosi da bosanski muslimani proslavljaju rođendan versajske Jugoslavije u krvi, ognju i plamenu. Izjavio je da su od nastanka Jugoslavije do proljeća 1919 – dakle, to je za nekih 7-8 mjeseci – ubijene hiljade ljudi muslimana, spaljeno 76 žena i razoreno i opljačkano 270 sela te očajnički traži pomoć i zaštitu Francuske”.

U poslijeratnom periodu, faktički sve do penzionisanja, Čaušević je vodio bitke s predstavnicima vlasti u vezi s mnogim pitanjima koja su se ticala kulturnog i vjerskog identiteta Bošnjaka. Snažno se suprotstavio i pokušaju preseljenja sjedišta Islamske zajednice iz Sarajeva u Beograd, koje će se dogoditi tek u godinama nakon njegovog odstupanja s položaja reisul-uleme. U penzionerskim danima Čaušević nije mirovao tako da je u posljednjim godinama prije smrti objavio prijevod Kur’ana, koji je uradio s Muhamedom Pandžom.

Nevzet Veladžić bez ikakvog ustručavanja kaže da je reis Čaušević jedna od najznačajnijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine i čovjek koji je mnogo uradio na kulturnoj i obrazovnoj afirmaciji Bošnjaka.

“Mislim da je riječ zaista o velikoj i vrlo značajnoj historijskoj ličnosti za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Mogu govoriti da je značajan u mnogim aspektima, ne samo u prosvjetiteljskom, gdje je djelovao pozitivno. Dođe nova civilizacija, nova kultura koja se susreće sa zapadnom i kršćanskom kulturom. Treba narod priviknuti na neke nove stvari, s time da treba sačuvati onaj religijski identitet, dakl,e kako ne suprotstavljati dvije vrijednosti jednu drugoj nego kako da te vrijednosti egzistiraju zajedno. U tom kontekstu vidim ulogu Čauševića.”

Izvor: Al Jazeera

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*