Sudstvo i pravni sistem u BiH u vrijeme austrougarske uprave

U drugoj polovini XIX stoljeća pravni sistem Bosne i Hercegovine se počeo približavati kontinentalno-evropskoj pravnoj tradiciji. Važnu ulogu u tom procesu odigralo je osmansko reformirano (tanzimatsko) pravo, a kasnije i novo austrougarsko zakonodavstvo.

Šerijatski su sudovi od početka postojanja Osmanskog carstva pa sve do reformi (tanzimat) u XIX stoljeću, bili instanca na kojoj su se riješavale sve vrste sporova. Tada se nadležnost šerijatskih sudova ograničava na stvari bračnog, porodičnog i nasljednog prava muslimana, poslove vakufa i neke radnje u izvanparničnom postupku.
Tako je sužena nadležnost šerijatskih, a proširena nadležnost građanskih sudova. Ovako ustrojen sudski sistem u Bosanskom vilajetu počeo je funkcionirati 1865/6. godine.
Okupaciona vlast donijela je više naredaba započevši vlastito normiranje i na taj način je na ustanovu šerijatskih sudova udarila i vlastiti pečat i osigurala njihovo dalje postojanje u Bosni i Hercegovini.

Pravni sistem prije okupacije
Početnim aktom osmanskih vlasti kojim je i počela reforma (tanzimat), Hatti šerifom od Gilhane iz 1839. godine, stvoren je osnov za donošenje novih pravnih propisa i formiranje novih ustanova u skladu sa potrebama Osmanskog carstva koje je željelo izvršiti reforme u svim oblastima društva. Ovaj akt, zbog svog značaja za Osmansko carstvo, često se naziva osmanska Povelja sloboda.

Slijedeći značajan akt na tragu tanzimata, Hatti humajun koji je izdat 1859. godine, potvrdio je i proširio slobode podanika Osmanskog carstva pod uticajem evropskih prava XIX stoljeća.

Tako dolazi do podjele do tada jedinstvenog pravnog sistema u Osmanskom carstvu koja će se odraziti i na podjelu sudstva. Vrlo brzo će biti formirani mješoviti sudovi koji su bili nadležni da rješavaju imovinske sporove između muslimana i nemuslimana, zatim, trgovački sudovi i na kraju redovni građanski sudovi koji su formirani Uredbom o organizaciji vilajeta 1864. godine. Ovi redovni građanski sudovi su bili trostepeni: sreski sudovi okružni sudovi i pokrajinski sudovi, odnosno Vrhovni vilajetski sud koji je postojao u svakom vilajetu Osmanskog carstva. Najviša sudska instanca za građanske i krivične stvari u Osmanskom carstvu bio je Vrhovni sud u Istanbulu. Svi ovi sudovi su primjenjivali kodificirano osmansko, šerijatsko i evropsko pravo. Nakon tanzimata sužena je nadležnost šerijatskih, a proširena nadležnost građanskih sudova. Ovako ustrojen sudski sistem u Bosanskom vilajetu počeo je funkcionirati 1865/6. godine.

U pogledu lica, nadležnost šerijatskih sudova bila je ograničena samo na muslimane, a u pogledu pravnih odnosa, njihova nadležnost se odnosila na pitanja ličnog, porodičnog, nasljednog i vakufskog prava muslimana.

Uvođenjem građanskih sudova u osmanski pravosudni sistem rezultirao je jačanjem procesa sekularizacije i na taj način šerijatsko pravo prestaje biti dominantno pravo, dok građanski sudovi postaju ravnopravni i na istom nivou sa šerijatskim sudovima. Time je šerijatsko pravo prestalo biti sveobuhvatno i sa praktično-pravnog, prešlo je dijelom na metafizičko područje. Međutim, sasvim je bilo normalno da su se prožimale kompetencije i nadležnosti šerijatskih i redovnih (građanskih) sudova. Tako je predsjednik sreskog redovnog suda uvijek bio mjesni kadija (sudija) koji je uporedo vodio i šerijatski sud gdje je neopozivo rješavao sva pitanja koja su bila u nadležnosti toga suda.

Ovakvo stanje sudske organizacije u Bosni, zatečeno je prilikom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. S obzirom da Austro-Ugarska odlukama Berlinskog kongresa nije preuzela nikakve međunarodno-pravne obaveze u pogledu načina upravljanja Bosnom i Hercegovinom, okupacija je pretpostavljala zadržavanje postojećeg pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. To su nalagala i opća pravila međunarodnog prava, a posebno činjenica da je osmanski sultan zadržao suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, jer čin okupacije „nije vrijeđao njegova suverena prava“.

Austro-Ugarska je zatekla u Bosni i Hercegovini predstavljalo veoma složen sistem normi sastavljen od propisa šerijatskog, milletskog (vjerskog), običajnog i konzularnog prava, nadograđenog tanzimatskim (reformnim) zakonodavstvom. Šerijatsko, milletsko i konzularno pravo bila su, u širem smislu, autonomna prava i primjenjivana su uglavnom po personalnom principu u okviru posebnog sudstva. Ovi elementi osmanskog prava mogli su ostati u primjeni i nakon okupacije, bez značajnijih normativnih ili pravno-tehničkih poduhvata austrougarskih vlasti.

Austro-ugarski pravni poredak u Bosni i Hercegovini

Austro-ugarsko preuzimanje postojećeg pravnog stanja u Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje primjene šerijatskog prava, i konsekventno tome, i osmanskog sudskog sistema, odnosno, šerijatskih sudova, na način kako su do tada bili organizirani. S druge strane, Austro Ugarska se, na Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju i običaje u Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala osmansku Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine. S obzirom da je osmanskom sultanu, odnosno šejhul-islamu, bilo priznato pravo da iz redova domaćih ljudi postavlja vjerske službenike, takvo pravo u pogledu postavljanja kadija u Bosni i Hercegovini austro-ugarska vlast mu je osporavala, smatrajući da to ne spada u suverena sultanova prava. Na taj način austro-ugarska vlast je davala prednost sultanu kao vjerskom poglavaru bosanskohercegovačkih muslimana u odnosu na sultana kao nosioca suvereniteta, svodeći taj suverenitet samo na uređenje vjerskih pitanja bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno na ona prava koja su sultanu data Carigradskom konvencijom iz 1879. godine. Bez obzira što je sultan smatrao da mu član XXV Berlinskog kongresa daje pravo da imenuje kadije u Bosni i Hercegovini, energično suprotstavljanje austro-ugarskih vlasti bilo je potpomognuto i oportunističkim držanjem muslimanskih vjerskih predstavnika i velikodostojnika prema ovom pitanju.

Bošnjački vjerski službenici, uglavnom konzervativci i tradicionalisti, protivili su se ovakvom uređenju i funkcioniranju šerijatskih sudova nakon austro-ugarske okupacije. Međutim, većina uleme (vjerskih službenika) u Bosni i Hercegovini nije smatrala da po šerijatskom pravu postoje smetnje za ovakvo ustrojstvo šerijatskih sudova. Naime, više razloga je išlo u prilog ovakvim shvatanjima. Neki pravnici hanefijske pravne škole, kojoj pripadaju i muslimani Balkana, a time Bosne i Hercegovine, smatrali su da ne postoji smetnja da nemuslimanski vladar imenuje kadije. S druge strane, autoritet države, pa makar i kršćanske, osigurava autoritet i izvršenje svake sudske (kadijske) presude, koju ne bi mogli imati organi vjerske zajednice. Na kraju, austro-ugarska vlast je, inkorporiravši šerijatske sudove u svoje državne organe, preuzela obavezu i njihovog finansiranja i osiguranja kadrova za šerijatske sudije.

Pored sankcioniranja osmanskog zakonodavstva, monarhija je vrlo brzo pristupila izdavanju novih zakona, čime je bio započet proces nadogradnje pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Osmanski propisi postepeno su mijenjani novim pravom, prilagođenog potrebama nove uprave i novonastalim društveno-ekonomskim uslovima u zemlji.
Od sredine 1882. godine Austro-Ugarska je sistematski radila na postepenom zamjenjivanju osmanskog zakonodavstva svojim propisima.

Rezultati velikog zamaha u normativnoj aktivnosti bili su, između ostalog, Građanski parnični postupak za Bosnu i Hercegovinu od 1883. godine, koji je predstavljao recepciju austrijskog Nacrta građanskog parničnog postupka iz 1881. godine, zatim Trgovački zakon , Mjenidbeni zakon, te Stečajni red za Bosnu i Hercegovinu. Također je reformirano postojeće zemljišno, odnosno stvarno pravo, koje je izdavanjem Gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13. septembra 1884. godine stavljeno u okvire austrijskog gruntovnog sistema. Reforme su nastavljene i devedesetih godina XIX stoljeća, ali u nešto slabijem intenzitetu. Od značajnijih propisa koji su nastali kao rezultat recepcije austrijskog, odnosno ugarskog prava mogu se navesti još i Zakon o zaštiti vjerovnika 1887. godine, Zakon o željezničkim knjigama od 14. septembra 1894., Zakon o kamatama od 17. juna 1907., Zakon o založnicama i o dionim zadužnicama od 23. juna 1908., Zakon o formi posljednje volje pripadnika svih vjera osim muslimanske od 11. januara 1912. godine i dr.

Zakonodavna aktivnost dovela je do toga da je samo određen broj osmanskih zakona do kraja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini ostao na snazi. No, iako je izmijenjena slika pravnog sistema Bosne i Hercegovine, veliki dijelovi osmanskog prava i dalje su ostali na snazi. Pored šerijatskog, milletskog i običajnog prava, koji su regulirali uglavnom porodično i nasljedno pravo, na snazi se fragmentarno održalo i tanzimatsko zakonodavstvo. Kontinuitet u važenju tanzimatskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini najbolje se očituje na primjeru zemljišnog prava, odnosno Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858. godine.
Osmanski Zakon o zemljišnoj svojini u pravnoj nauci općenito je poznat kao Ramazanski zakon, jer je donijet sedmog dana mjeseca ramazana 1274. godine po muslimanskom, odnosno 1858. godine po gregorijanskom kalendaru. To je, ustvari, bio „prvi moderan, sveobuhvatan i univerzalno primjenjiv zemljišni zakon u Osmanskom carstvu“.

Austrougarskim vlastima bilo je jasno da bi svako ozbiljnije narušavanje postojeće pravne prirode i kategorizacije zemljišta moglo unijeti pometnju u unutrašnjem pravnom prometu i poretku, a u pogledu agrarnih odnosa imati političke posljedice i konotacije. U tom smislu je osmansko zemljišno zakonodavstvo ostalo, uz određene modifikacije, osnovna normativna podloga zemljišnog prava u Bosni i Heregovini i za vrijeme austrougarske uprave.

Najznačajniji korak u tom pogledu učinjen je izdavanjem Gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13. septembra 1884. godine, kojim su potvrđene i legalizirane institucije osmanskotanzimatskog zemljišnog prava.
U prvom članu Zakona propisano da se pravna priroda u gruntovnici upisanih nekretnina i objekata koji se na njima nalaze, kao i valjanost pravnih poslova koji se njih tiču prosuđuju prema ustanovama Zakona o zemljišnoj svojini od 1858. godine.
Sve vrijeme austro-ugarske okupacije (1878-1918.g.) u Bosni i Hercegovini među muslimanima se primjenjivalo šerijatsko pravo i funkcionirali su šerijatski sudovi. Uostalom i Bosanskohercegovački ustav iz 1910. godine je u članu 10. propisivao da će se među muslimanima primjenjivati šerijatsko pravo na porodične i ženidbene poslove i u nasljeđivanju mulkovnih zemljišta. Dalje pokušaje austrougarskih vlasti da reformiraju šerijatsko sudstvo u Bosni i Hercegovini, spriječio je Prvi svjetski rat.

Izvori
A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Orijentalni institut, Sarajevo, 1983
N. Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980
F. Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941., Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1986.
Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914
Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, Beograd, 1920
Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*