Gorčin Dizdar: “Stećci su za mene bosanski fenomen”

Knjiga “Stećak” autora Gorčina Dizdara, ilustrirana crtežima Enisa Čišića, nedavno je premijerno predstavljena u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Nastala, kako autor kaže, na inicijativnu Muamera Spahića, glavnog urednika Izdavačke kuće Vrijeme Zenica, napisana je u okviru i prema standardima biblioteke Kulturno pamćenje, čiji cilj jeste jezgrovito prikazivanje nekih od najvažnijih tema bosanskohercegovačke historije i kulture, pri čemu je posebna pažnja posvećena dizajnu (koji potpisuje Kenan Zekić). Prijedlog za izradu knjige poklopio se sa Dizdarevim završetkom rada na doktorskoj disertaciji, pa je ovo izdanje namijenjeno široj publici iskoristio da predstavi dio rezultata svojih istraživanja. U razgovoru za Oslobođenje Gorčin Dizdar govori o svojim istraživanjima stećaka, porodičnom naslijeđu, fascinaciji stećkom, “identitetu” stećaka i njihovoj ikonografiji, piše Oslobođenje.

Koliko je u ovom procesu za Vas bila vodilja poezija Maka Dizdara, imajući na umu vaše porodično naslijeđe i činjenicu da je Mak stećke na autentičan način vratio u našu kulturu?
– Prisustvo Maka Dizdara u mom životu (nažalost, ne i fizičko, jer sam se rodio 13 godina nakon njegove smrti) svakako je imalo veoma važnu, iako ne i odlučujuću ulogu u odabiru teme moje doktorske disertacije. Ipak, Mak Dizdar je pisao poeziju, a ja se bavim naukom, pa mi je njegovo djelo bilo vodilja više u prenesenom značenju: ono što me iz današnje perspektive posebno impresionira jeste njegova istrajnost i odlučnost da se bavi temama koje je on smatrao bitnim i piše na način koji je smatrao ispravnim, bez obzira na veoma snažne društvene i ekonomske pritiske.

O stećcima kao važnom kulturnom naslijeđu naše zemlje do sada se pisalo na različite načine, šta Vaš pristup ovoj temi diferencira od drugih knjiga koje su nastojale problematizirati stećke?
– Imao sam privilegiju da svoju disertaciju pišem na odsjeku za humanističke nauke univerziteta York u Torontu, koji je poznat po promoviranju interdisciplinarnosti i novijih teorijskih pristupa. Iz tog razloga, u mom radu – pa tako i u ovoj knjizi – ima i klasične historiografije i historije umjetnosti, ali i ikonografije, antropologije i filozofije. Suština mog pristupa ovoj tematici sastoji se u napuštanju pretpostavke da stećci (i materijalna kultura uopće) imaju samo jedno, statično i objektivno odredivo značenje koje bi se dalo uklopiti u klasični lingvistički obrazac označitelj-označeno. U skladu sa savremenim teorijskim pristupima kulturi, koji bi se najprije dali imenovati poststrukturalističkim, ja “značenje” smatram dinamičkim lingvističkim konstruktom koji se nikad ne može u potpunosti izdvojiti i iz šireg društveno-ideološkog konteksta u kojem se ono konstantno (re)producira. Drugim riječima, pitanje koje ja postavljam nije “šta znači stećak?”, već prije “kakvu je ulogu stećak imao ili mogao imati u različitim (srednjovjekovnim i savremenim) diskursima”.

Šta je za Vas, ako ostavimo po strani i porodično naslijeđe i ono što je poznato o stećcima, najvažnije kada su ovi spomenici u pitanju, te na koji način su oni za Vas kao naučnika zanimljivi?
– Moja fascinacija stećkom proizlazi iz njegove radikalne drugosti, iz njegovog porijekla iz, kako to Mak Dizdar kaže u pjesmi “Zapis o jednome zapisu”, “tamnih i drevnih vremena… iz dna nekog mutnog sna”. Fenomen stećaka ne da se u potpunosti uklopiti u, ili do kraja objasniti niti lokalnim nacionalnim historiografijama, niti klasičnom (eurocentričnom) historijom umjetnosti, pa ni univerzalističkim polaritetima Istoka i Zapada, Evrope i Azije, kršćanstva i paganizma, civilizacije i barbarizma, umjetnosti i primitivizma itd. Stoga u proučavanju stećka vidim mogućnost, pa i neminovnost sučeljavanja s nekim od temeljnih pitanja Čovjeka i Historije, pitanja na koja pozitivistički omeđene društvene nauke ne žele i ne mogu dati odgovora, a koja ipak moraju biti postavljena…

Knjiga je neka vrsta malog leksikografskog vodiča kroz stećke u našoj zemlji, ipak ste nešto više pažnje u ovoj knjizi posvetili ikonografiji stećaka. Kako gledate na ono što stećci prikazuju, šta nam crteži na njima zapravo govore?
– Opet ću morati spomenuti svoju disertaciju, čija suština zapravo jeste upravo pokušaj odgonetanja porijekla i značenja ikonografije stećaka. Što se tiče pitanja njenog porijekla, moram istaći da se nikako ne mogu složiti s tvrdnjom da ga prvenstveno treba tražiti u romanici i gotici katoličkog Zapada, kako to i danas tvrdi veći dio lokalnih i regionalnih istraživača stećaka, a što je i na određen način “kanonizirano” u okviru nominacijskog dosjea za upis stećaka na UNESCO-ovu listu svjetskog naslijeđa. Nadalje, u svom radu ikonografiju stećaka nastojim promatrati u cjelini, dakle kao jedan više ili manje kompletan vizualni jezik, za čije dešifriranje nije dovoljno poznavati samo njegov “vokabular” – dakle značenje pojedinih motiva – već i njegovu “gramatiku” ili način na koji ti motivi funkcioniraju unutar kompozicije i šireg konteksta u cjelini. Kad ikonografiju stećaka posmatramo na taj način, dakle ne samo kao ogoljeni “tekst” nego i u odnosu na njihov mogući “metatekst” (ili više njih), crteži govore mnogo različitih stvari, a neke od njih predstavio sam u svojoj knjizi.

Stećci su danas u našoj zemlji zanemareni prevashodno zbog nemogućnosti da se oni direktno uključe u etnonacionalna razračunavanja, kako u svjetlu toga, ali i istorijskih znanja, gledate na ono što bismo mogli označiti kao identitet stećaka?
– U ovom pitanju zapravo se kriju dva veoma važna potpitanja. Na ono prvo lakše je odgovoriti: mislim da stećci nisu (barem ne prevenstveno) zanemareni zbog njihove nemogućnosti da se uključe u etno-nacionalna razračunavanja, već zato što bi njihovo sistematsko proučavanje zahtijevalo višegodišnji, interdisciplinaran timski rad, za kakav u današnjoj Bosni i Hercegovini, nažalost, ne postoji dovoljno volje, a možda ni sposobnosti (individualne i kolektivne).

Što se tiče pitanja “identiteta” stećka, u današnjoj Bosni i Hercegovini i regionu vidim dvije, po meni, jednako pogrešne tendencije. Jedna, “desničarska” ili “nacionalistička”, nemilosrdno nameće svoj simplistički narativ ili diskurs prema kojem se kompletna historija ovih prostora da objasniti kao rezultat djelovanja (uglavnom sukoba) kolektivnih subjektiviteta koji se najčešće identificiraju sa savremenim etnonacionalnim kategorijama. Druga, “građanska” ili “ljevičarska” tendencija stećcima pristupa jednim (po meni) zastarjelim pozitivističkim, povremeno i vulgarno-marksističkim metodom unutar kojeg su sva hermeneutička pitanja – pa tako i pitanje identiteta – postala tabu tema.

Po meni je sasvim jasno da su stećci prvenstveno “bosanski” fenomen u smislu njihove bliske povezanosti sa srednjovjekovnom bosanskom državom. Šta to znači za današnju Bosnu i Hercegovinu i u kojoj mjeri mi u naše “zamišljene zajednice” želimo uvrstiti stećke i srednji vijek, jeste političko i ideološko pitanje, prije negoli naučno. Ali to ne znači da i naučnici ne trebaju razmišljati o njemu!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*