PRIČA: KUĆA NA KRAJU SELA

LA-RAM

Vozeći se bihorskim vrletima, kao da sam listao davno čitanu knjigu, stigoh na Bukvicu, zavičajno brdo, sa kojeg se vidi trinaest planina i tri države, ali i kraičak Lima kako svitka između dva brda na Stepanici. Lijepo izađem iz auta, prvo se zahvalim Bogu što je vedro, što sunce grije, što opuhuje vjetrić, što još uvijek, uprkos što se svašta izdogađalo, stojim na svojim nogama, mašem rukama, gledam očima i što se radujem. A onda raširim ruke i kažem:
– Dela, nagledaj se. Okreni se k istoku i gledaj, gledaj, gledaj. Pa se okreni k zapadu i gledaj, gledaj, gledaj. Okreni se na sve četir strane i nagledaj se beskrajnih šuma koje me gledaju proplamcima, kao okruglim prozorčićima, nagledaj se prostranih livada, dubokih potoka i krivudavih puteva, raštrkanih kuća i nagušćalih bašti pred kućama. Nagledaj se vodene zakrpe na Stepanici koju srebri sunce. A kad se sit nagledaš, uzmi pregršt zemlje svoje i pomiriši je!
Tako i učinim. Kad sam se dobro nagledao, nadisao i namirisao – krenem dalje. Otvorim prozore na autu i slušam kako mi šapuće zavičajni vjetar:
– A gdje si ti, izdajice, tolike godine? Zar se nismo zakleli da ćemo ostati skupa do sudnjega dana?
Idući tako od brda do brda i puneći ožednjele oči, negdje iza podne, stigoh pred kuću Rama Kačara. Ispred kuće – velika divlja kruška sa nabijenom i čekinjastom krošnjom u kojoj povazbijelidan cvrkuću vrapci. Ramo sjedi ispod, iznad glave mu se izvija sivi struk dima i nestaje u gustoj krošnji. Kad me ugleda, skoči i očinski raširi ruke.
Iako je selo bez života, vidi se nekoliko novosagrađenih kuća. Jedna započeta pa ostavljena. Oko napuštenih zidina nagušćale koprive.Tu i tamo ukaže se po neka ljudska prilika i nestane.
Ništa nije kao nekad: raskrućale šume, a livadci se smanjili; putevi zarasli u šumarke, pa su kao iskomadane zmije. Samo Goduški krš, kao sabljom zasječen, potkočio plavo nebo po kojem se razvlači bijela vuna. Od glatke platije odskače sunce ko od ogledala. Visoko iznad krša nadlijeću orlovi krstaši.
Ispod strehe Ramove štale, napadnuta hrdjom, zove odavno
ostavljena ralica.
– Hajdemo u kuću – nudi me Ramo, ali se ja spustih na pokošenu travu pod kruškom. I on sjede do mene. Na licu mu pomiješani radost i sjeta. Nudi mi duhan.
– Odavno ne duhanim – kažem mu, a on, kao da je zaboravio, malo kasnije ponovo me nutka: – Haj jednu…

Tamo, na drugoj strani sela, na osami pod šumom, bijeli se šiljavi krov, a ispod – mali prozori kao puljke. Okolo – štale kao kolonija pečurki. Malo niže – zeleni se vrtni ćilim. Svaki grumičak zemlje njegove bezbroj puta je prošao kroz majčine ruke. Ograde se jedva naziru. Iznad – iz kamena izrasla, sa debelim granama, osuđenički stoji velika zukva. Iz njenog hlada, bezbroj puta sam posmatrao ovo mjesto sa kojeg sad gledam. Ponamjestih se da sve udjenem u svoje oči. To je kuća mog djetinjstva. Tamo su, do nedavno, živjeli moji roditelji. Živjeli pa ih nema.
Iz te kuće, jedno po jedno, ispratili su sedmoro djece u bijeli svijet: Rabu u gimnaziju u Nikšić. Sjećam se kada je polazila uskim puteljkom kroz buče, otac je išao za njom, ljubio joj pletenice i plakao. Ne prođe dugo, a Refku, maloljetnu, krijući od oca, tetke dadoše za poslastičara Rasima u Pljevlja. Sa nepunih šesnaest, ostavila je selo i utopila se u čaršiju.
Ja sam otišao u Bijelo Polje, u školu. U rasovskoj ravnici, nedaleko od Lima, otac je, od Isa Grbovića iz Bistrice, kupio ćerpičaru i tu me smjestio. Pošto se Raba vratila iz Nikšića stanovali smo skupa u kućici. Jedva sam čekao da ona negdje ode, a da ja privučem rasklimani sto na sred sobe, popnem se i recitujem Šantića. Kad zastudi, kad lagana para počne se titrati po bistroj površini Lima, otac izbije niz put sa dva konja natovarena vrećama u kojim je bila nacjepkana bukovina i po koja krlja da održava vatru. Ne prođe dugo, a eto ponovo njegovog kačketa niz put i za njim tovari.
Faik je dugo ostao uz roditelje spremajući se da preuzme mjesto kućnog starješine, ali jednog dana i on okrenu kući leđa i obrete se u Aluminijskom u Podgorici. Ubrzo za njim ode i Rasim.
Bio sam u poslednjem ćiri koji je, uskotračnom prugom, kroz bosanske gudure i klisure vozio, skorom stotinu godina, od Priboja do Sarajeva.

Tamo sam radio, školovao se i kovao plan da postanem veliki pjesnik. Kao Šantić.
Jednoga dana došao je i najmlađi brat Nasko. Imao je samo petnaest seockih godina, a govorio mi je: – Brate, treba otići u neku daleku, daleku, daleku zemlju i tamo živjeti.
Najmlađa sestra Mejra, pošto se zagledala sa Ramovim sinom Sabrijom i, ne završivši srednju školu, vratila se iz Pljevalja u selo, blizu roditelja. Bila je lijepa djevojka sa dugom smeđom kosom i plavim očima. Vjetar puhni, a njena se kosa razvihori.
Dok smo mi bili daleko, ona ih je često posjećivala i razbijala im brigu. Kada nismo mogli otići, pisali smo im duga topla pisma.

Gdje smo danas?
Mejra u Podgorici, pravi kuću i radi u Bolnici.
Faik, pošto se ujutru javi u Radoje Dakić – svoju propalu firmu, lakira namještaj u «Sogalu».
Rasim, čim stigne iz Agrokombinata, sijeda u opel-kantu i grabi na taksi.
Raba je u Sarajevu. Ponosna što je rodila dvije doktorice, naslaže dvojni C u fabrici sokova.
Nasko je u Americi, dalekoj, dalekoj, dalekoj zemlji. Ima bazen u kući, ali sanja dan kada će se vratiti u Evropu.
Ja u Luksemburgu, sanjam Sarajevo i razmišljam kako da privolim Satku da me pusti da odem na koji dan, da se nagledam Sarajeva i izgrlim s ljudima koje volim.

Refka – na onom svijetu – u četres trećoj odnese je neprebolna. Neko veli: kriva je pljevaljska cimentara, neko – puno je jela slano, a neki opet da je svačiju bol, i znanog i neznanog, legla i odbolovala kao svoju.
Vraćali smo se u tu kuću u koju gledam, pred njom nas sretale uželjene ruke. Kao da sad gledam majku kako skida dvogled sa drvenog klina i, kao izviđač, osmatra put. Tu spravu, na njenu veliku radost, donio je Musa iz Njemačke. Često je bio u njenim rukama. A kad prepozna koje od svoje sedmoro djece, izlazi van, hitra kao djevojčica, uzdiže oko kuće granje i kamenje da nam za oko ne bi zapelo – da nam se kakva zalutala grana ili kamen ne nađu na putu.
Ispod kuće mojih roditelja bjelasa se trag od plastova. I moj otac je istim putem vukao plastove, a onda – dugo bi ostajao trag uz livade prema kotaru. Sada tamo živi Hivzo Mušović iz Goduše, zvani Aga, sa porodicom. Ostali bez krova nad glavom – tu se smjestili. Eno neko promiče od vode prema kući.
Otud iz dolinaka dopiru nečiji glasovi. Je li među njima i zalutali zov moga oca? Ko koga zove? Ko kome ide? Kao da je sinoć bilo kad bi zavukao ruku u moju kosu: – Moj sine, da mi po čeperak na dan rasteš, ne mogu te dočekat.
Na zaravanku ispod naše kuće – drveni skelet. Tu su, nekada, živjeli naše komšije Mušovići. Sada, između protruhlih greda, probijaju vjetrovi.

Još dok sam bio maksum, na tom istom mjestu, njihovu kuću je neko zapalio. Sjećam se: na mjestu gdje je bila kuća, osvanulo je džinovsko ognjište na kojem su dogorijevali veliki ugarci.
Nikad se nije saznalo ko je starnuo ugarak u Rasimovu kuću, ali se šuškalo da je to uradio, te kišne noći, ludi Suljo iz Garevaca, koji je, skrenuo s pameti, lutao bihorskim selima i spavao gdje ga zatekne noć: u napuštenoj kući ili štali; u nečijem trapu; u pećini; u sijenu…

Već sljedeće godine, naši komšije podigoše istu kuću, i na istome mjestu, od koje je, danas ostao samo siv kostur. Neki iz nje odavno su pod zemljom.
Brdom ispod planine, rasuli se napušteni i razvaljeni katuni. A tu je nekad bujao život. Do kasno u noć, sa Progona su odlijegale frulice, lajali ovčari, dozivali se čobani, a ujutru – pašnjaci se bijeleli od prosutih stada i udarala zvona.
Ne mogu da odvojim oči od djetinjstva: puta, šume, livade, a na sred – bijeli se mala stara kuća i oko nje štale na kamenim podzidama. Pravio sam ih zajedno sa ocem. Ja sam kupio sitno kamenje sa njiva i donosio ga između podzida.
Nema oca, nema majke, sa njima – sve se u crnu zemlju survalo. Ni voda Rajevača, zakletva moga oca, više ne teče kao nekad.

– Šta gledaš? – skorom šapće Ramo, primičući mi se još bliže, a u uglu oka kupi mu se suza: bistra, okrugla samo što se nije otisla niz pogužvan obraz.
– Ništa – kažem mu – dolazi mi se da vrisnem da se i zemlja i nebo prolome.
– Nemoj – Ramo mi stiska ruku – ne smijemo to dozvoliti.

Utom, iz kuće izlazi Zada, žena Ramova, žena uz koju sam, družeći se sa njihovim sinovima, odrastao. Ispred nje, na desnom dlanu, tanjir napunjen bijelim kriškama. Vrhovi dimija dodiruju travu. Korak odmjeren, bojažljiv. Jesu li to koraci moje majke? Je li to, na njenom tanjiru, sir moje majke?
Prošlo je dvanaest godina kako nisam bio ovdje. U tom vremenu dogodilo se mnogo; za svaku godinu barem po jedna velika tuga.
Rat me zatekao u Sarajevu i zavezao za zemlju bosansku. Bio sam vojnik armije BiH. Gledao ljude kako umiru. Vidio sam, na sarajevskoj Dobrinji, pokraj jedne zgrade, grobove Ramovog brata Faika i snahe Šaćire. Bili su profesori. Pobili su ih ni zbog čeg. Onako. Njega snajperom dok je pretrčavao mostić na rijeci Dobrinjki, nju granatom u stanu. Dok je pristavljala kafu. Ukopali su ih, dok kijamet ne prođe, gdje i druge – u dvorištu zgrade.

Ramo je poštar u penziji. Godinama je, jašuċi svog dorata, silazio u Loznu, uzimao pisma iz cijeloga svijeta i raznosio ih po bihorskim selima. Pita čujem li se s Naskom u Americi. Prisjeća se da ga je, davno, jednog zimskog jutra, idući na posao, odbranio od izgladnjelih pasa lutalica koji su mu presjekli put prema školi i kidisali na njega.
– Baš kad su poletjeli na njega, izbijem iza krivine, sagnem se, dohvatim onaj smrzlutak što se kupi na konjskoj kopiti kad je jugovo a onda se zamrzne, i njime pogodim pseto u rebra. Tad bijah jači, mogo sam – osmjehuje se Ramo.
Konačno, neko je zapjevao gore iznad nas.To dijete Jusovo goni mršava goveda ispod Gvozda i, zamisli – pjeva.
Dok pričamo, stiskamo busenje koje smo nesvjesno zagrabili, prsti nam tonu u zemlju suđenu.
– Veliki Bože, kao da nikad nisam jurio onim ornicama onamo, žureći majci i ocu – kažem Ramu.
– Nikada nisi otišao njima a da nisi svratio kod mene – prisjeća se Ramo – malo je bilo takve djece, ruku čistih kao srma.

– Kako da ne svratim? – kažem mu – kada se kod vas vazda pjevalo. Od sinova si imao orkestar koji bi navečer tri sela zabavljao. Znaš li koliko je varenike iskipjelo dok su žene na prozorima slušale Hazbov klarinet, Rasimovu harmoniku i Fićovu tarabuku?
– Ni od tog nema više ništa – Ramo žalosno vrti glavom – sada po svu dragu noć slušamo kako zavijaju vukovi u Lazinama.

Sad ima slamku u ruci i njome dodiruje pocrnjele i sasušene usne.
Počeše se prikupljati oko nas. Prvo, Ramovi sinovi: Hazbo, Rasim i Sabro – muž moje sestre. Fića nema. On je u Belgiji. Negdje na tavanu čeka njegova prašnjava tarabuka. Nedaleko od kruške pravi veliku kuću, sa podzemnom garažom.
– Metar višu od Nurove! – rekao je majstoru kada je ovaj izašao da razmjeri temelje.
– Svako se pita – šta će mu ovolika ovdje na ovoj čuki? – kaže Ramo.
– Ovo je tebi veliko hvala za sve – odgovaram.
Zatim dolazi i Bele. Kao da hoda tuđim nogama. Zagleduje me, mjerka, kao da želju uzima:
– Promijenio si se – čim odete u tu Njemačku i propanete – dodaje gledajući me pravo u čelo. Naravno, njemu je Njemačka čim se iskorači preko granica bivše nam i voljene Juge. Pitam: – Jesi li oženjen, Belane?
– Jok – odgovara mi.

– Mijenjao si žene ko čarape – dodajem.
– Eh, bilo nekad – uzdiše Bele i dodaje kao za sebe: – Nema više.
– Hoćeš li onamo? – i ponišani lijevom, ispucalom rukom prema našoj kući, dok mu u desnoj drhti čaša ljute šljivovice.
– Jok – rekoh.

Faiz Softić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*