Korakom po Velikom UDRČU

Luka na planini
(onaj koji puši nikada neće sresti medvjeda)

– Šta bi sa onim tvojim halkama?
– Kojim, halkama?
– Onim koje si tražio po planinama, onim za koje su se, ko biva, vezivali brodovi…
– Hm, hm…
– Nađe li ih ili ih ne nađe?
– Ponekad je suština u traženju a ne u nalaženju…
– Znači, šuplja priča.
Nadao sam se da to prešutim, ali kad već pitaju onda su valjda spremi i da se suoče sa obimnošću odgovora.

Prilazak planini Udrč od strane Cerske i sela razbacanih okolo pruža jednu drugu sliku na okolni ambijent. Vrijeme je poslužilo, teku novembarski dani a snijegu još nema traga. Taman da se iskoriste za bauljanje po planini nezaposlenog pisca koji čeka da u štampu uđe njegova knjiga ČAJ OD NANE.
Prije nego što pružimo korak valja nasuti vodu, a baš tada na česmama u Rovašima vode nema. Produžimo do Babića. Pored puta žbun stećaka, u najmanju ruku neobičnih i vrlo interesantnih.
Pred nama su sela Podudrča: Suljići, Babići, Rovaši, Hakalaši, Skugrić, Dželilovići, Musići.
U planini ima medvjeda, to je sigurno, a naiđe i poneki međed, ima vukova i divljih svinja… Planina ko planina, sreća pa nije lovni dan.
Dok smo se pentrali jedva vidljivom, strmom stazom, malim amaterskim aparatima pokušavamo zabilježiti dio ambijenta.
Trojica nas je (Azir Šabić, Fajko Kadrić i ja). Pravimo buku tako da pred nama bježi svaka divljač kojoj je planina dom.
Saznajem da onaj koji puši nikada neće sresti medvjeda, neće ga napasti pas i neće ostariti. Logično, kašlješ toliko da se medo uplaši i bježi, počneš nositi štap te se njime braniš od psa i umreš mlad, zbog duhana. Utješno. U to ime, zapalim jednu dok smo odmarali pogleda uperenog na Kušlat koji je sada ispod nas.
Što dublje ulazimo u šumu sve je više debelih lijana koje vise po drveću. Kontam da bi se Zagor odlično snašao na ovom mjestu.
Negdje pri vrhu, koji logično uopće nije vrh zadržala se voda čineći malo jezerce (Stublić). Mutna je, uzburkana, očito smo uznemirili divljač koja se tu brćkala malo prije našeg dolaska. Prekinuli smo njihovo subotnje kupanje.
A halke, e, tek to je priča, ali veranje uz Udrč nije nimalo lagano. Preporučuje se kao veoma učinkovit način za skidanje suvišne kilaže i održavanje kondicije.
Računa se da je Panonsko more, nastalo prije otprilike 30 miliona godina, a iščezlo prije više od 600.000. Zavrtoglava ti se od tih brojki.
Veliki metalni obruči koji su služili za vezivanje brodova u pristaništima za vrijeme Panonskog mora, danas su većini nepoznanica.
Jesu li nestale u prašinu satrvene od majke prirode ili ih je ipak moguće pronaći? Ako i ima tragova halki možda su smještene na najviše, najudaljenije i nepristupačne planinske vrhove, obrasle divljom i neprobojnom vegetacijom? Teško je reći. Zasad, jedino što imamo kao dokaz njihova postojanja su pripovijetke i predanja.
Evo jedne takve priče. Redžo Kadrić, negdje 65. godine na Udrč je dolazio sa tadašnjim šumarom Junuzom. Tih godina je Udrč pošumljavan. Desna strana planine je bjelogorično drvo, a lijeva crnogorično; zavisi odakle dolazite i kako posmatrate.
Na rubu planine dolazi do naglog obrušavanja, zapravo jezivo visokog klanca između Malog i Velikog Udrča. Tu se pažljivo spusti, prijeđe tekuća voda (potočić). Iznad su pećine u stijenama, a iznad njih, na nepristupačnom mjestu halke, željeznim klinima pričvršćene za kamen.
Redžo bio, Redžo vodio, i Redžno nas upozorio da nikako nećemo moći prići tom mjestu jer je to na vrlo nezgodnoj litici.
Kontam da bi nam lokacija tog mjesta koje je ostalo izvan vode možda u budućnosti mogla i zatrebati obzirom na brzinu topljenja leda i prognoze svakakvih katastrofa.
Pogled sa vrha je zaista nevjerovatan. Ispod nas krstare gavranovi i igra se jedan prelijepi soko. Vidi se i kota na kojoj je Perin i koju smo nedavno pohodili; odavde izgleda patuljasto, mada je dio Udrča. Doboko ispod je rijeka Drinjača, na čijem vijeru medvjed lovi ribu. Negdje na pola jezivi srme litice bi trebale biti mitske halke. Ima li ih!? Ne znamo, ne vidimo, dvogled nemamo.
Sa lijeva na desno: Mali Udrč (čuj mali?), selo Gobelje, Kozjak, Papraća, Kamenica, a u daljini, sitno kao tačkice na karti Kalesija i sela okolo.
Ovaj dio se zove Pisanica i visok je 1046 m/nv.
Planina je sakrila tragove rata, a kora na drvetu čuva urezana imena i datume. Na jednoj piše Mevludin i Nisveta… Neko je sa puno strpljenja urezivao tragove u koru drveta.
Ispod vrha, na prilično nepristupačnom mjestu su medine pećine, a tragove divljači nalazimo svuda po šumi.
Daleko je i nepristupačna stijena na kojoj bi trebale biti halke.
Ima li ih, ili ih je vrijeme pojelo?
Na povratku svratimo do goleme nekropole stećaka Skugrić. U hrastovoj šumi Gaj, pored sela Podgaj miruju potomci ovih krajeva. Na jednom je mač, na drugom prepoznatljiva, podignuta ruka, na trećem ruža, na četvrtom polumjesec i krst… Gotovo svaki je ukrašen i ima ih, iha, haj…Ne znam da li je ova nekropola registrovana i da li je iko popisao postojanje stećaka čije dvije lokacije smo mi vidjeli danas…

Eto, ne znam jesam li odgovorio na tvoje pitanje.
Meni je ne bitno jesu li se halke održale i oduprijele vremenu, bitno je da smo ih tražili, a u traženju vidjeli nevjerovatan pejzaž planine Udrč i neke od prepijepih motiva na stećcima…

(mesadj.blogspot.com)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*