Principi izdavanja ćiriličnih dokumenata

Drukčiji aspekt izdavanja starih tekstova, koji je posve usmjeren na njihovu književnu vrijednost, danas tim veću ukoliko oblici staroga jezika izazivaju – očuđenje, ocrtava se u principima izdanja Maka Dizdara. Povelje su, uz druge srednjovjekovne tekstove, predstavljene u transliteraciji, ali takvoj koja nastoji predstaviti približnu interpretativnu ili izgovornu vrijednost ćiriličnih tekstova. Pritom se za slova ѣ i ь, za koja u modernom jeziku nema odgovarajućih simbola, iznašlo sistemsko rješenje, koje podrazumijeva projekciju u mlađu jezičku strukturu nego što je ona iz vremena kad su ovi tekstovi pisani. Slovo ь, koje je u većini pozicija bilo bez izgovorne vrijednosti, na svim tim mjestima eliminirano je, a u pozicijama u kojima kasnije prelazi u ˗a preneseno je kao a. Za slovo ѣ u pozicijama u kojima je sigurna interpretacija ja – bilježeno je tako, a na mjestima gdje je pokrivalo vrijednost starog vokala dvokomponentne artikulacije (ie) – bilježeno je kao je. Problem oko nepostojanja znaka za j, lj, nj u bosanskoj ćirilici razriješen je tako što su ti znakovi pisani s obzirom na pretpostavljenu etimologiju riječi, s nešto očitih grešaka (kupnjo za kupno – кꙋпно). I pored nedostataka, ovakav način priređivanja starih tekstova pruža nezamjenjiv ugođaj za njihovu književnu recepciju. Ljepota jezika, koja se sastoji i u njegovom zvuku, a ne samo u značenjima, ostaje gotovo netaknuta i svojom jakom ekspresivnošću uvijek će dovoditi u pitanje nastojanja oko stvarnog prevođenja na savremeni jezik.

***

Stilski efekt tekstova diplomatskih dokumenata na čitatelja i poslije osam stoljeća zasnovan je na zlatnim pravilima ars dictaminis – umijeća koje je sastavljanje dokumenata učinilo majstorstvom, ali koje je, kao i ukupna srednjovjekovna pismenost, zasnovano na oponašanju idealnih obrazaca iz unaprijed pripremljenih zbornika formulara. Čitatelj će primijetiti razliku u stilskom aspektu jezika povelja izdanih u banskoj kancelariji prema formalno strogo uređenim obrascima dokumenata kraljevske kancelarije. Jezik prvih doima se pristupačnijim jer nije stegnut formulom čija su stalna mjesta preuzeta iz sakralnog žanra. U svečanom su uvodu stalna mjesta kraljevskih povelja uvezana smislom koji naglašava božanski izvor vladareve vlasti. Specifičan oblik arenge prenio je iz raške diplomatske tradicije logofet Vladoje, sastavljač prve povelje kralja Tvrtka. Srednjovjekovna estetika podrazumijeva ponavljanje obrasca koji se smatra savršenim, zbog čega jedna formula i može trajati kroz dugo razdoblje (1380. Tvrtko, 1392. Dabiša, 1399. Ostoja, 1405. Tvrtković, 1419. Ostojić, 1446. Tomaš, 1461. Tomašević).

U kraljevskoj kancelariji sačuvan je i jedan formalni obrazac povelje koji se po svojoj kompoziciji odvaja od ostalih i u kojem se zapažaju reminiscence na drukčiji ogranak tradicije koja nadahnjuje pisara nego što je to slučaj s prethodnom formulom. Za razliku od raške formule vsedrьžitelь Gospodь i tvorьcь vsačьskym, sьdrьžei oblastiju vьsu tvarь (Svedržitelj svega stvorenog, koji vlašću drži svu tvar), koja se u osnovi slaže s varijantom teksta Apokalipse u bosanskoj tradiciji – vlastelinь sьzdaniju Božiju (3,14) uobličenom pod dojmom komentara Andreja Cezarejskog uz taj stih (vlastelъ sirěč carstvo – jako syi vsěmi vadyi), u poveljama Tvrtka II (1421) i Tomaša (1444) formula je razvijena dalje, i to tako da joj je tekst proširen stihom Mudrih izreka 8:16 (mnoju cěsare cěsarstvujutь i mučitele drьžet zemlju). Time se naglašava ideja o božanskoj vlasti nad svim zemaljskim vladarima i nad tiranima. Pritom riječ mučitelji odražava ogranak bizantske varijante teksta,6 različit od onog u kojoj je ekvivalent toj riječi – velmože, kako je zasvjedočeno već u Kozminoj besjedi u Dragoljevom zborniku iz 13. stoljeća.

Ostaje zagonetno odakle je dijaku Vladiću mogao biti poznat ovako uobličen citat iz Solomonovih izreka, ako parimejnici, koji su sadržavali starozavjetne tekstove, nisu bili poznati u srednjovjekovnoj Bosni. Esencija formule sažeta je u svetom imenu Boga koje se pojavljuje u tekstu Apokalipse – Gospodar gospodara i Car careva (17:14)i izražava smisao imena Svedržitelj, Svevladar. Osnovna misao da je jedan taj koji vlada i careve drži u svojoj ruci evocira opomenu kraljevima i sucima iz Psalma dva, a upravo je u Apokalipsi često prizivan kontekst tog Psalma, triput njegov 9. stih.7 Glosa koju je bosanski krstjanin Hval ostavio na margini teksta Apokalipse pokazuje da je ovom kontekstu pridana naročita važnost горе земли и морꙋ ере на немь крᵻвьᵻна цр̅ьствѹеть, naime, zemaljsko carstvo, u kojem nepravda caruje i mučitelji zemlju drže, dočekat će dan gnjeva Božijeg.

Vrijednost dokumenata koji se objavljuju u ovoj knjizi već je dobila zasluženu pažnju historičara, tekstovi sabrani u njoj već su gotovo dva stoljeća kontinuirano predmet njihovih istraživanja, s druge strane, izučavanje jezika i stilskih uzora srednjovjekovnih pisara nije ni izbliza dostiglo takve razmjere. Nadamo se da će upravo ova knjiga pridonijeti pomjeranju granica dosadašnjih saznanja potičući zanimanje filologa za nova istraživanja.

Izvor:Sva Bosna/Lejla Nakaš

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*