Bosanci, Srbi i Hrvati na Titaniku. Kakva je njihova sudbina, ko je preživio a ko ne?

Četiri Bošnjaka iz Bosanske Krupe na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, Ejdo Rekić (38), Husein Sivić (40), Ćerim Balikić (26) i Redžo Delalić (25) poginuli su u potonuću jednog od najvećih prekookeanskih brodova, Titaniku, u noći sa 14. na 15. april 1912. godine.

Na Titaniku je poginulo 1.517 osoba.

Odredište Krupljana je trebao biti Harrisburg, gradić u Pensilvaniji, gdje se već tada nalazila veća kolonija iseljenika iz Bosanske krajine.

Četiri Bošnjaka su se ukrcala na Titanik u srijedu, 10. aprila 1912. godine.

Na 100. godišnjicu potonuća Titanika, praunuk Ejde Rekića, Nijaz Tatarević, u Bosanskoj Krupi, podigao je spomen ploču poginulim Krupljanima.

U razgovoru za Anadolu Agency (AA) Tatarević kaže da se ranije nije znalo da je njegov pradjed poginuo na Titaniku.

Kako navodi, zbog nedostatka moderne tehnologije nisu znali šta se tačno dogodilo sa njegovim pradjedom. Samo su informisani da je poginuo na nekom brodu.

“Kasnije smo putem interneta vidjeli da se njegovo ime nalazi među poginulim putnicima. Pored njega je bilo još troje građana Krupe”, pojasnio je Tatarević.

Tokom razgovora pojašnjava da su mnogo godina tragali za nekim dodatnim informacijama, te da su iz Arhiva BiH dobili neke podatke koji potvrđuju smrt Krupljana na Titanik.

Tatarević pojašnjava da su dobili i knjigu “100 godina Bošnjaka u Americi” u kojoj je jedan dio posvećen potonuću Titanika i poginulim Krupljanima.

Ejdo Rekić je prvi put bio u Americi 1906. godine.

“Moj pradjed je 1906. godine otišao u Ameriku i tamo je radio u rudniku. Nakon šest godina vratio se kući da posjeti ženu, četiri sina i dvije kćerke. Po povratku sa sobom je poveo svoja tri prijatelja”, pojasnio je Tatarević.

Međutim, Rekić i njegovi prijatelji nikada nisu stigli do Amerike.

Krupljani su putovali sa austrijskim pasošima. U švicarskom St. Galenu su kupili karte za put bez povratka.

“Oni su se nalazili u trupu broda, među trećom klasom. Znamo da je donji dio broda bio zaključan tako da se nikako nisu mogli spasiti”, pojasnio je Tatarević.

Na 100. godišnjicu od potonuća Titanika, 15. aprila 2012. godine, u Bosanskoj Krupi, je podignuta spomen ploča četvorici Krupljana.

“Ja i moj rođak smo došli na ideju da na neki način obilježimo ovaj slučaj i da to ostane trajno sjećanje. Mislim da taj događaj zaslužuje pažnju. Na kraju sam ja lično podigao ovu spomen ploču”, pojasnio je Tatarević.

Prisjećajući se priča koje je slušao o pradjedu Tatrević kaže da je jedna od njih ona da je poginuo na đemiji (brodu), ali se nije znalo tačno na kojem brodu i gdje.

“Tek kasnije, od 2005. do 2007. godine su postojali neki podaci tako da smo tada saznali da je to bio Titanik”, pojasnio je Tatarević.

Prikupljanje dokumentacije za muzej

Kako kaže, nakon pogibije njegovog pradjeda iz Amerike su slali penziju njegovoj praneni.

“Pošto nemamo nekog kvalitetnog pisanog traga o pradedi, pokušat ćemo, pošto su oni putovali sa austrijskim pasošom, da u Arhivu u Beču nađemo kopije njihovih dokumenata. Nastojat ćemo da dobijemo te pasoše. Također, pokušat ćemo i da dođemo do kopije karata koje su kupljene u St. Galenu”, pojasnio je Tatarević.

Prema riječima Tatarevića, prikupljanjem ovih dokumenata stvorit će se prilika za otvaranje malog muzeja za Krupljane koji su poginuli na Titaniku.

Titanik je putnički brod koji je 15. aprila 1912. g. nakon sudara s ledenim brijegom potonuo u Atlantskom okeanu.

U Londonu 1907. godine sastali su se J. B. Ismay, predsjednik White Star Linea, i James Pirrie, predsjednik brodogradilišta Harland and Wolff, te odlučili sagraditi tri prekookeanska broda do tada neviđene veličine.

Bio je dugačak 269 i širok 28 metara, dok mu je nosivost bila oko 46.000 bruto registarskih tona. Dubina gaza bila mu je 10,5 metara, visina od kobilice do zapovjednog mosta 32 metra, dok je visina do vrha njegovih četiriju dimnjaka iznosila 56 metara.

Titanik je krenuo iz luke Southampton na svoje prvo prekookeansko putovanje 10. aprila 1912.

U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanoga i time zanemario opasnost od sudara s ledenim santama.

Samo nekoliko dana kasnije, 15. aprila 1912. godine u 23.40 sati, Titanik se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja ga je i potopila za nepuna tri sata kasnije, u 2.20 sati.

Titanik se prepolovio na dva dijela.

Od 2.227 putnika i članova posade preživjelo je samo 706.

Hrvatska

očno stotinu godina proći će u utorak, 10. travnja, od trenutka kada je Titanic, tada najveći i najluksuzniji brod u povijesti iz Southamptona krenuo na svoje prvo putovanje. U tom trenutku nitko nije ni sanjao da će samo pet dana poslije, čelična grdosija, udarom o ledenu santu razderana trupa, zauvijek nestati u vodama Atlantika odnoseći sa sobom otprilike 1500 putnika i članova posade.

Spas u snalažljivosti

– Među nesretnicima koji su upravo Titanic izabrali za brod kojim su planirali stići u Ameriku i početi novi život, bio je i 21 Hrvat, od čega ih je polovica na putovanje krenula iz Like. Samo su dvojica Hrvata, putnika treće klase, preživjela havariju, a tijela većine poginulih zauvijek su nastala u morskim dubinama.

Nikola Lulić, koji je Hrvatima koji su plovili u Ameriku pomagao jer je znao engleski jezik, preživio je zahvaljujući svojoj snalažljivosti. Do čamaca nisu puštali muškarce nego samo žene i djecu, ali on je zgrabio kapu jednog od mornara i stavio je na glavu. Kroz gužvu se probio do čamca, a uspaničeni putnici, koji su mislili da se ukrcava u brodicu kako bi pomogao u njenom spuštanju, propustili su ga bez negodovanja – izjavio je tijekom istrage provođene u mjesecima nakon Titanicova potonuća Lulićev poznanik i suputnik iz Češke Jan Jalny. O spašavanju Ivana Jalševca, drugog preživjelog Hrvata s Titanica koji je na put u Ameriku krenuo iz Topolovca, ne zna se ništa osim da je spašen u čamcu broj 15, istom onome u kojemu se našao i Lulić. Ne znajući engleski jezik, zaključani u potpalublju i kabinama treće klase, ostali putnici s područja današnje Hrvatske nisu bili te sreće. U havariji broda izginule su cijele obitelji. Stradala je tako i četveročlana obitelj Čačić iz Kule u Lici. Samo je jedno tijelo poginulog hrvatskog putnika, Jozefa Draženovića iz Hrastilnika izvučeno iz mora, ostali su nestali.

Carpathia puna Riječana

Dvadesetak Hrvata koji su se našli na palubi broda u trenutku havarije nisu jedina poveznica Titanica s Hrvatskom. Brod Carpathia, koji je prvi došao do mjesta potonuća i koji je iz mora izvukao najviše preživjelih brodolomaca nalazio se u tome trenutku na svome redovitom putovanju iz New Yorka prema Rijeci, a među posadom broda-heroja bilo je i 76 Hrvata, većinom Riječana i Primoraca. Upravo zahvaljujući jednome od njih, mornaru Josipu Caru koji je izvlačio preživjele na palubu Carpathije i pokušavao ih utopliti dekama, u Hrvatskoj se danas nalazi i jedan od samo pet spasilačkih prsluka s Titanica čije je podrijetlo neupitno. Car je po iskrcaju spašenih zadržao kao uspomenu jedan od spasilačkih prsluka koji su ležali na palubi broda. Prsluk je donio kući u Rijeku, da bi ga 1938. darovao riječkom muzeju koji ga je odložio – u podrum. Vrijedni predmet s Titanica ležao je zaboravljen do prije nekoliko godina kada su ga Slobodan Novković iz Zagreba i njegov švicarski kolega Ginter Bablem, koji se bave proučavanjem tragedije, locirali i izvukli na svjetlo dana. Danas je, nakon restauracije, ponovo dostupan javnosti.

Veliki interes kupaca

I dok je Titanicov prsluk za spašavanje gotovo zaboravljen ležao u Rijeci, predmeti spašeni s olupine koja već puno stoljeće leži na dnu mora privlače nezapamćen interes kupaca koji su za njih spremni izdvojiti golem novac samo kako bi posjedovali djelić tragične povijesti. Među predmetima koji će u Londonu, na stotu obljetnicu potonuća, 15. travnja, biti ponuđeni na aukciji je i stolac za sunčanje izvučen s palube potonula broda, a očekuje se kako će donijeti otprilike 150.000 eura. Tu je i par zlatnih medaljona, pribor za jelo pa čak i svileni kimono tada poznate kreatorice Lady Duff-Gordon u kojemu se s tonućeg broda ukrcala na čamac. Bit će prodane i note Wallace Hartleya, vođe orkestra koji je svirao na palubi, a očekuje se da će stajati otprilike 5000 eura.

Popis imena Hrvata na Titanicu

Jego Grga Čačić (18), Kula
Luka Čačić (38), Kula
Marija Čačić (30), Kula
Manda Čačić (21), Kula
Petar Čalić (17), Brezik
Jovo Čalić (17), Brezik
Bartol Čor (35), Kričina
Jeso Čulumović (17), Lipova Glavica
Mirko Dika (17), Podgori
Luka Orešković (20), Konjsko Brdo
Jelka Orešković (23), Konjsko Brdo
Marija Orešković (20), Konjsko Brdo
Mate Pokrnić (17), Bukovac
Tome Pokrnić (24), Bukovac
Mile Smiljanić (37), Pisac
Ivan Stanković (33), Galdovo
Ivan Strilić (27), Široka Kula
Stjepan Turčin (36), Bratina
Jozef Draženović (33), Hrastilnica
(Pronašli mu tijelo)

Srbija

Nesvakidašnje otkriće istoričara Žarka Dimića iz Sremskih Karlovaca u potrazi za korenima: Na spisku putnika objavljenom u „Los Anđeles tajmsu“ 19 putnika srpskog porekla

NI najveća mirnodopska katastrofa – potonuće broda „Titanik“ 14. aprila 1912. godine, nije mogla da prođe bez Srba. Na trag nesvakidašnjeg otkrića naišao je ovih dana Žarko Dimić, istoričar iz Sremskih Karlovaca. Prikupljajući podatke o dalekim precima iz Like za porodični rodoslov, utvrdio je da je jedan od njih bio među putnicima koji su pre 87 godina nastradali u sudaru legendarnog broda i ledene sante.

Na dno severnog Atlantika, ispostavilo se, sa oko 1.500 nesrećnih putnika, otišlo je i 19 ljudi srpskog porekla. Među njima i Dimićev predak Jovan, poreklom iz Zrmanje. On se kao 25-godišnji mladić početkom 20. veka otisnuo u pečalbu, put Amerike. Među nekoliko stotina Dimića u porodičnom rodoslovu, donedavno je uz ime tog Jovana stajao upitnik.
– Tragajući za daljom rođakom, kongresmenkom Dimićevom, nabasao sam na spisak stradalih putnika „Titanika“, koji je zauvek ostao nepotpun. Ipak, i kao takav, objavljen je neposredno posle katastrofe, u „Los Anđeles tajmsu“. Na tom spisku, na 82. mestu po abecednom redu, pronašao sam ime Jovana Dimića – otkriva naš sagovornik, istoričar Žarko Dimić.
Dalja traganja navela su na zaključak da se Jovan, zajedno sa nekim zemljakom Stojisavljevićem, 14. aprila našao s kartom treće klase u utrobi broda. Tačan broj žrtava ove katastrofe nikada neće biti utvrđen, pošto je kompletan spisak putnika izgubljen. Procenjuje se da se na brodu nalazilo između 1.502 i 1.523 putnika.
– Duže od 20 godina tragam za Jovanom, sve misleći da ću naići na neke njegove potomke u Americi. Ni slutio nisam da je životni put okončao na „Titaniku“ – kaže Dimić.
Uz priču o 19 nastradalih Srba na „Titaniku“, na još jedan kuriozitet podseća naš sagovornik:
– Poznati ovdašnji trgovac Petar Krstić izvozio je početkom prošlog veka fruškogorska vina u Englesku i Finsku. Pokušavao je da najbolje među njima, „bermet“, „progura“ i u Ameriku. Upravo je to vino, kao slastan napitak u vinskoj karti, „krenuo“ preko Atlantika na „Titaniku“.
Najglamurozniji brod toga vremena, nazivan neuništivim i nepotopljivim, kao i putnici i posada, imali su sve najluksuznije. Nedostajala im je samo – sreća…

PUTNICI SA NAŠIH PROSTORA
NA spisku putnika treće klase srpskog porekla, pored Dimića su: porodica Čačić (Grego, Luka, Marija, Manda i Petar), Branko Dakić, porodica Orešković (Luka, Marija i Jeko), Jakob Pašić, Stefo Pavlović, Mile Smiljanić, Ivan Strilić, Jovo Uzelac, Jovan Stanković, Milan Karajić, Tido Kekić i Nikola Lulić.
Na listi je i nekoliko putnika hrvatskih i bosanskih prezimena – Josip Perušić, Hari Sadović, Kerin Balkić, Redžo Delalić, Joso Ećimović, Ignjac Hendeković, Janko Vuk i Josip Draženović.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*