Etiopija u doba Selasija

Jedna od rijetkih preostalih afričkih država, carevina Etiopija, postala je u razdoblju između dva svjetska rata metom kolonijalnih ekspanzionističkih ciljeva fašističke Italije. Koristeći superiornije naoružanje, Italija ju je u krvavome ratu tijekom 1935. i 1936. godine porazila i okupirala. Danas poprilično zaboravljeni – rat i okupacija koja je uslijedila, bili su označeni masovnim ubojstvima i ratnim zločinima širokih razmjera. 20. vijek ove zemlje najviše je označila vladavina Haila Selasija koji je bio posljednji vladar 225. po redu iz Salamonske dinastije. Njegova vladavina je ostala poznata po raznim reformama i naporima da ovu zemlju uvede u 20. vijek. Na čelu zemlje bio je od 1930. do 1975. godine stim da je od italijanske invazije 1936. do 1942. godine proveo u egzilu u Engleskoj.

Etiopija na udaru italijanske ekspanzije
Benito Mussolini već postojeću želju za teritorijalnim širenjem pojačava retorikom tipičnom za totalitarne režime. Kako je njegov pokret (kasnije stranka) povezivala talijanski nacionalizam i tekovine antičkoga rimskoga carstva, Mussolini je odlučno svoju vanjsku politiku usmjeravao ka osnutku novoga, moćnoga rimskog carstva, te je smatrao cijelo Sredozemlje zonom talijanskih interesa, upravo u duhu tradicije rimskog carstva. Kao i Rimljani, nazivao ga je Mare Nostro, prema latinskom Mare Nostrum, odnosno „Naše More“. Osim širenja na europskom teritoriju, Italija je mogla započeti svoje podizanje „novoga rimskog carstva“ širenjem svojih već postojećih kolonija na Rogu Afrike.

Etiopija – cilj ekspanzije

Drevna afrička država Etiopija (ili Abesinija, kako je tada bila nazivana) bila je tridesetih godina XX. stoljeća najbolji kandidat za širenje tog zamišljenog carstva. Većina afričkog kontinenta nalazila se pod vlašću drugih kolonijalnih sila, pa je bilo kakav pokušaj zauzimanja nečijih kolonija mogao izazvati rat na koji Italija nije bila spremna. Etiopija je, uz Liberiju, bila posljednji dio Afrike kojeg nije kolonizirala neka strana sila. Etiopija je bila monarhija sa dugom tradicijom na čijem čelu se od 1930. godine nalazio negus (car) Haile Selassie, a još 1923. pošlo joj je za rukom postati članicom Lige naroda.

Italija je od kraja XIX. st. imala interesa u tom područ- ju. Tada je zauzela Eritreju, obalni pojas uz Crveno more, sa lukama Asseb i Massawa. Italija je ovu koloniju uspostavila prvenstveno radi prestiža, odnosno da uđe u „klub“ vodećih europskih sila koje su već posjedovale kolonije. Uskoro se uvidjelo da bi na štetu susjedne Etiopije Italija mogla proširiti svoje kolonijalne posjede na obalama Crvenog mora. Taj prvi pokušaj osvajanja Etiopije završio je ponižavajućim porazom u bici kod Adowe (Adue) 1896. godine, jedinim porazom jedne europske sile tijekom glavnoga vala kolonizacije Afrike. Svejedno, Italija je narednih desetljeća nastavila Etiopiju smatrati zonom svojeg utjecaja, neistraženom ali i bogatom sirovinama i rudama. Uz to, okružila ju je sa dvije strane: sa sjevera, iz Eritreje, i istoka, iz Talijanske Somalije. Također, 1911. Italija je ušla i u Libiju u ratu protiv Osmanskog carstva, a njezinu je okupaciju dovršila 1931., brutalnom represijom pobune lokalnoga stanovništva. Dakle, sada je glavni motiv koji je Italiju nagnao na novo ratovanje u Africi bio ponovno prestižne, ali i ideološke naravi.

Kako je fašizam imao imperijalne sklonosti obnove slave i teritorija nekadašnjeg Rimskog carstva, i kako je Etiopija bila u stvari carstvo, osvajanjem iste Mussolini je Italiji mogao dati „imperij“. Trebala se vlastitome stanovništvu svijetu predstaviti navodna nadmoć fašističke ideologije, te je bilo potrebno iskupiti Italiju od ponižavajućeg poraza kod Adowe, koja je do tada ostala ukorijenjena u talijanskoj kolektivnoj psihi. Ne treba zanemariti i činjenicu da su jednoj diktaturi potrebni stalni uspjesi kako bi se sačuvala naklonost stanovništva, odnosno ubrzao proces fašistizacije društva. Uz argumente ekonomske naravi koje je vlada nametala Talijanima, bilo je i moralnih – kako će tobože Talijani „civilizirati“ barbarske Etiopljane. U tome se kontekstu spominjao i argument ukidanja ropstva.

Unatoč potpisivanju ugovora o međusobnome prijateljstvu između Italije i Etiopije 2. kolovoza 1928., fašisti nastavljaju sa svojim subverzivnim planovima u rušenju Haile Selassiea i rasparčavanju njegova carstva

Već 1932., smatrajući kako taj sporazum „nije polučio nikakvoga pozitivnog ploda“, sastavljen je tzv. „Izvještaj o Etiopiji“ (Relazione sull’Etiopia), koji predlaže kolonijalno širenje u Etiopiji. Mussolini svojim generalima nakon izdavanja ovoga dokumenta naređuje provođenje priprema za vojno osvajanje Etiopije. Glavni akter u budućem ratu trebao je imati tada u šezdesetim godinama starosti general Emilio de Bono, fašist dalla prima ora i kvadrumvir2, što bi dozvolilo tom ratu da bude pravi fašistički vojni pohod i prikaz moći. Italiji je još samo bio potreban povod za invaziju. Incident kod mjesta Wal Wal na neoznačenoj graničnoj liniji između Etiopije i Talijanske Somalije je bio dobrodošao. Riječ je o mjestu u Ogadenskoj pustinji prepunim izvorima koje su koristili lokalni nomadi. Te su izvore zauzele talijanske jedinice, a Haile Selassie je ispravno istaknuo da su oni zapravo bili na etiopskom teritoriju. Sukob sa talijanskim snagama od tog trenutka postao je neizbježan. I doista, do sukoba u kojem je stradalo preko 100 ljudi je došlo 5. prosinca 1934. Incident je poslužio Mussoliniju da pojača anti-etiopsku propagandu u Italiji i diplomatsku inicijativu izvan nje, te da odgovori veoma neugodnim ultimatumom etiopskom negusu, koji je uključivao novčanu odštetu i priznavanje talijanskog suvereniteta nad spornim područjem. U međuvremenu, negus se požalio pri Ligi naroda, tražeći poštivanje njezinih načela. Etiopljani su bili posebno ogorčeni činjenicom da se u ovom slučaju Liga naroda nije držala svog načela da se napad na jednog člana smatra napadom na sve članove Lige. Britanci su neuspješno pokušali posredovati u pregovorima. Francuzi su pak, u strahu da bi se Italija mogla približiti Hitleru, sklopili niz sporazuma sa Mussolinijem kojima su zabranili uvoz oružja u Etiopiju kroz svoju koloniju u Džibutiju.
Do značajnog pomaka u odnosima Italije i zapadnih saveznika dogodio se na sastanku u talijanskome mjestu Stresi između 11. i 14. travnja, na kojemu se raspravljalo o rastućoj njemačkoj prijetnji i o stvaranju zajedničkog fronta protiv mogućeg Anschlussa Austrije. U tom je razdoblju Italija bila spremna i vojno intervenirati u Austriji protiv njemač- kog širenja. Pitanja oko Etiopije nisu bila dotaknuta u Stresi, te je britansku šutnju i dotadašnje francusko odobravanje talijanskih ambicija Mussolini protumačio kao dobiveno zeleno svijetlo za svoj osvajački rat u zamjenu za svoju podršku oko Austrije.
Mussolinijeva se diplomatska inicijativa poklopila s tajnim pripremama za invaziju koji su trajali kroz cijelu 1935. godinu (Farrell, 2008: 291). On je bio siguran da Liga naroda, kojom su dominirale Velika Britanija i Francuska, neće djelovati u slučaju talijanskog napada na Etiopiju, kao što uostalom to nije učinila u slučaju neobjavljenog rata kojeg je 1931. pokrenuo Japan protiv Kine

Dana 2. listopada 1935., Mussolini je zapovjedio napad na Etiopiju te je tu vijest objavio pred gomilom u Rimu. Prema operacijskom planu, dvije divizije, koje su činila glavninu snaga pod zapovjedništvom maršala de Bona, počele su prelaziti iz kolonije Eritreje u Etiopiji kretavši se sa nastupne linije široke 70 km prema jugu, ka liniji Adigrat – Enticcio – Adowa. Već prvog dana rata avioni 14. i 15. bombarderske eskadrile napale su Adigrat i Adowu, a u tom napadu sudjelovali su i Mussolinijevi sinovi Bruno i Vittorio, koji su upravljali dvama zrakoplovima tipa Caproni 101. Kada su talijanske trupe počele prodirati, etiopskim je snagama zapovjeđeno da se povuku sa granica kako bi se svijetu otkrila veličina talijanske agresije i kako bi se rastegle opskrbne linije neprijatelja.

Svejedno, talijanski je prodor tekao prilično sporo. Dana 6. listopada zauzet je simbolički važan grad Adowa, a sljedećeg dana Liga naroda Italiju proglašava agresorom, a kada su Talijani već bili okupirali Makalle 18. studenoga, vodeće su sile izglasale primjenu gospodarskih sankcija na Italiju. Sankcije će se pokazati potpuno neučinkovitima te neće otežati ili odužiti talijansku invaziju, prvenstveno zbog toga što nisu bile obuhvatile zabranu izvoza nafte Italiji.4 Štoviše, sankcije će ujediniti Talijane i okupiti ih oko fašističke vlade. Kad je Liga naroda pokrenula sankcije, kralj i kraljica su simbolički donirali svoje vjenčano prstenje kako bi potakli sveopću kampanju sakupljanja zlata za potrebe ratovanja.

Dana 22. prosinca izvršen je prvi od serije zračnih napada bombama C.500.T, od kojih je svaka napunjena sa 212 kilograma iperita. Prvi ciljevi bile su napadne kolone Etiopljana koje su vršile sve veći pritisak na talijanske položaje, a kasnije se napadi šire i sve više u unutrašnjost Etiopije, s ciljem zastrašivanja stanovništva. Treba napomenuti da su zapovijedi o korištenju kemijskog oružja dolazili direktno iz Rima – od samoga Benita Mussolinija.

Italija je već zauzeće Addis Abebe proslavila kao kraj rata, kada je uvečer 5. svibnja u Rimu, Mussolini održao govor pred mnoštvom s balkona Palazzo Venezia te proglasio pobjedu, uz euforiju ljudi izišlih da ga čuju na mnogo talijanskih trgova. Dana 9. svibnja zakazan je službeni osnutak Carstva, s obzirom da je talijanski kralj Viktor Emanuel III. mogao slobodno biti proglašen etiopskim carem prema odluci velikoga fašističkog vijeća. Kralj je izrazio zahvalnost Mussoliniju nazvavši ga vojnim genijem koji je pobijedio u „najvećem kolonijalnom ratu u povijesti“ (Mack Smith, 1994: 352). Početkom lipnja 1936. Etiopsko carstvo je i službeno anektirano postojećim talijanskim kolonijama u regiji te je time stvorena Talijanska Istočna Afrika – Africa Orientale Italiana“, skraćeno „AOI“. Tom je prigodom Mussolini euforično izjavio kako je Italija „konačno dobila svoje carstvo. Fašističko carstvo… carstvo mira… carstvo civilizacije i humanizma“ (Bosworth, 2009: 369). Interesantno je primijetiti kako je Etiopski rat poslužio kao osobna promidžba mnogim fašističkim gerarsima i uglednicima, koji su odlučili u njemu osobno sudjelovati. Spomenuli smo dvojicu sinova Benita Mussolinija, Vittorija i Bruna, za upravljačkim kontrolama bombardera tipa Caproni. Na isti je način ratovao i Mussolinijev zet i budući ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano, koji je vodio bombardersku eskadrilu nazvanu „La Disperata“, prema jednoj skvadri iz ranijih razdoblja fašizma. Spomenuli smo i glavnog tajnika PNF Achille Staracea, koji se priključio ratu u njegovim kasnijim fazama. Smatra se da je u sedam mjeseci invazije poginulo oko 4350 Talijana uz još oko 4500 askarija iz Eritreje, Somalije i Libije.

Broj poginulih Etiopljana veoma je teško procijeniti, ali pretpostavlja se da iznosi više od 300,000 mrtvih. Italija je objavila da je do prosinca 1936. Etiopija u potpunosti pacificirana i pod potpunom kontrolom kolonijalnih vlasti.
Međutim, situacija na terenu je bila nešto složenija. Talijani su u većini slučajeva boravili samo u svojim utvrđenim logorima i unutar većih gradova, što je dovelo do stvaranja otpora u ruralnim krajevima. Logična posljedica vojne okupacije i uprave bilo je korištenje nehumanih metoda od strane talijanske vojske i fašističke milicije prilikom obuzdavanja, ali i navodne prevencije raznih oblika otpora lokalnog stanovništva. Brutalna kažnjavanja i smaknuća izvršavana su nad pojedincima i cijelim zajednicama uključenim u protu-okupacijskim aktivnostima. Represija je uključivala i naglašavanje rasne superiornosti Talijana nad domorocima, koji su dovedeni u status drugorazrednih stanovnika (Adejumobi, 2007: 78; Bosworth, 2009: 387). Aktivan otpor okupaciji vrlo je brzo započeo, te je u veljači došlo do neuspjelog atentata na potkralja AOI Grazianija na jednome javnom skupu u Addis Abebi. Iako teško ranjen, Graziani je preživio napad, a kolonijalne su snage pokrenule trodnevnu kampanju terora nad lokalnim zajednicama. Tisuće Etiopljana, uključujući i većinu inteligencije koja je u prijašnjim modernizacijskim projektima cara Hailea Selassiea bila poslana u izobrazbu na Zapad, bilo je smaknuto. Kasnije je potvrđeno da je Mussolini početkom invazije bio istaknuo potrebu da se likvidira taj mladi sloj educiran na Zapadu, sa ciljem sprječavanja formiranja bilo kakvog pokreta otpora jednom kad bi Etiopija bila okupirana (Mack Smith, 1980: 82). Etiopska je Crkva, kao kohezivni element etiopskoga društva, također stradala u represiji fašista. Mnogi su svećenici ubijeni i crkve uništene.
Kraj talijanske okupacije Etiopije

Kako je Italija ušla u Drugi svjetski rat na strani Hitlerove Njemačke objavivši rat Savezničkim državama u lipnju 1940., Britanci su ubrzo kreirali plan da se vojno djeluje na Rogu Afrike s ciljem suzbijanja opasnosti koja je prijetila njihovim kolonijama u regiji. Plan je bio osloboditi Britanski Somalilend, kojeg su Talijani osvojili u kolovozu 1940., i istjerati iste iz Etiopije. Caru Haileu Selassieu je bilo omogućeno ponovno zauzimanje etiopskog prijestolja savezničkim osvajanjem Addis Abebe u svibnju 1941.

Uskoro će Mussolini ostati bez svih kolonija, kao i vlasti u rujnu 1943, te vlastitog života krajem travnja 1945. godine. Iako su fašistički zločini u Etiopiji bili osuđivani diljem svijeta tijekom invazije, podjarmljivanje Etiopljana je od pri Ligi naroda prošlo gotovo neopaženo. Osude su se pojačale ulaskom Italije u Drugi svjetski rat 1940., ali su se ponovno stišale nakon pada fašizma i zbližavanja Italije sa Saveznicima. Nitko od sudionika u talijanskoj invaziji i okupaciji, bilo da je riječ o članovima regularne vojske, ili o onima iz fašističkih crnokošuljaških odreda, nije odgovarao pred ikakvim sudom za počinjene zločine.
Povratak Selasija u Etiopiju

Vrativši se na vlast počeo je obnavljati svoju ratom pogođenu domovinu. Najveća postignuća su mu agrarna reforma (1942. – 1944.), emancipacija robova (1942.), te uspostava parlamenta.
Pariška je konferencija 1946. godine nastojala odrediti sudbinu bivših talijanskih kolonija. Za Libiju i talijansku Somalij u pronađeno je rješenje, a pitanje statusa Eritreje ostavljeno je Orgonizaciji ujedinjenih naroda. Clanovi posebne komisije UN za Erilreju imali su različita mišljenja: od prijedloga federacije s Etiopijom (SAD) do pune nezavisnosti (SSSR). Italija je smotrala da je njezina moralna dužnost zagovaraLi nezavisnost Erilreje, nakon što su je dobile i njezine druge kolonije. Rezolucijom Generalne skupštine OUN 390A iz 1950. godine Eritreja je proglašena autonomnom jedini.
1955. izdaje reviziran Ustav, pokušavajući tako pomaknuti državu u 20. stoljeće. Parlament je dobio određene, no opet ograničene moći, te je narod osjećao da to nije dovoljno, te je Selasije 1960. nakon neuspjelog pokušaja svrgavanja s prijestolja obećao povećati napore ekonomskog razvoja i socijalne reforme.

Tijekom 1960-ih Selasije je postao sve više zaokupiran vanjskim poslovima. 1963. je igrao glavnu ulogu u osnivanju Organizacije Afričkog Jedinstva, i u sporu između Somalije i Etiopije koji su se bili pretvorili u oružane sukobe. U ožujku 1964. dogovoreno je primirje. Početkom 1970. bio je posrednik u sporu između Senegala i Gvineje, Tanzanije i Ugande, te Južnog i Sjevernog Sudana. Baveći se problemima drugih zemalja, ignorirao je probleme vlastite države: velika nejednakost u podjeli dobara, ruralna nerazvijenost, cvjetajuća korupcija na svim razinama vlasti, rastuća inflacija, nezaposlenost i teška suša i glad koja je pogodila sjever zemlje (1972. – 1975.) doveli su zemlju do velikih potresa. Sve je otpočelo studentskim, radničkim i vojničkim štrajkovima i demonstracijama 1974. koji su kulminirali 12. rujna 1974. kada su oružane snage (Derg) svrgnule Selasija s prijestolja (etiopska revolucija 1974.). U ožujku 1975. monarhija je ukinuta, a Etiopija postaje republikom. 27. kolovoza 1975. Haile Selassie I. umire.

Etiopski je rat 1935-36. bio posljednji osvajački kolonijalni rat i, možemo reći, anakronističan – s obzirom da je prisvajanje kolonija bilo odavno završilo, a mnoga su se kolonijalna carstva već počela urušavati. Međutim, sa stotinama tisuća žrtava etiopskih branitelja i civila, bio je i jedan od najkrvavijih. Jedna država sa totalitarnom ideologijom na vlasti, osim agresivne unutarnje, pokazala je i još agresivnije lice u svojoj vanjskoj politiku. Tako je fašizam sa Mussolinijem na čelu odlučio proširiti Italiju i podići je u rang vodeće europske (ako ne i svjetske) sile, te napraviti političku promidžbu o navodnoj superiornosti i uspješnosti fašističke ideologije. Selasije je u 20. vijeku u historiji Etiopije bio svakako najznačajnija ličnost ali i istaknuta politička figura afričkog kontinenta. Njegove reforme i napori su dobroj mjeri ostavili veliki trag. Kao car Etiopije imao je titulu negusa nagast, koja je označavala kralja kraljeva. O sebi Haile Selasije govorio je u množini, i pri neformalnom razgovoru. Na carskom je prijestolju nominalno ostao sve do 1974. tj. tijekom 44 godine, no već 1936. Talijani su osvojili etiopski teritorij, a Haile Selasije morao je privremeno otići u egzil. Tadašnji talijanski kralj Viktor Emanuel III. proglašen carem Etiopije, premda mu svjetske države nisu priznavale taj naslov. Haile Selasije vratio se pet godina kasnije (1941.) iz egzila i ponovno je zavladao Etiopijom nakon protjerivanja Talijana. Vladao je zatim sve dok ga politički protivnici nisu svrgnuli u puču 1974. godine.

Izvori:
Farrell, Nicholas, 2008. Mussolini – Novi život, Naklada Ljevak, Zagreb
Del Boca, Angelo, 2010. Guerra d’Etiopia. L’ultima impresa del colonialismo, Longanesi, Milano
David Orlović, Politička Misao, Bojno Polje Etiopija
Adejumobi, Saheed A., 2007. The History of Ethiopia,: Greenwood Press, Westport – London
Politička misao, Etiopija: unitarizam, separatizam, autonomija, 1985

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*