Kontraverzna braća Morići – za jedne junaci, a za druge razbojnici!

Među ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u historiji Sarajeva posebno mjesto pripada kontraverznoj braći Morić – za neke nasilnicima, a za druge bundžijama protiv nepravedne vlasti. Sredinom 18. stoljeća su u Sarajevu živjela dva brata, bogata trgovca: Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahimaga Morić, od oca Mustafa-age, koji bijaše janjičar sa titulom serdengečdije (jurišnika), i majke Amine.

Vrijeme je to nakon boja pod Banjalukom, kada su Bošnjaci bez pomoći Carigrada pobijedili nadmoćniju austrijsku vojsku, za šta su od Porte „nagrađeni“ novim nametima.

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Narodno predanje pamti da je za turske uprave u Sarajevu živjela imućna porodica Morića, od kojih su najpoznatiji braća Mehmed i Ibrahim Morić. Porodična tradicija zna za oca ove dvojice Morića, Mustafagu i majku im Aminu. Pričalo se da je Amina imala brata koji je bio paša i koji je jednog dana posjetio sestru u staroj Morića kući, u Vekil harčevoj mahali. Tom prigodom je, kažu, otpasavši sablju, natakao gajtan od sablje o vrat malom Mehmedu i Ibrahimu, a najmlađem sestriću Aliji udario šamar. Kada ga je sestra Amina upitala šta to radi, vele da joj je rekao da šuti, a da će joj on sam donijeti vode s vrela Toplika, što je i učinio.

Neko je, kasnije, Amini to protumačio kao predskazanje da će joj oba starija sina biti udavljena gajtanom, Alija da će mlad umrijeti, a ona će piti vodu da odagna muku sa srca.

Braća Morići su bili sarajevski trgovci i vođe pobuna protiv turske vlasti. Bili su u zavadi sa porodicom Halibašića i pričalo se da su se njihove pristaše borile i tukle po Sarajevu kao dvije neprijateljske vojske. Kažu da su se, sve do početka XX vijeka, na vratima Halilbašića kuće vidjele rupe od puščanih taneta, još iz vremena kada su ih, nekom prilikom, Morići bili opsjedali.

Ali, kako se kaže, kada se strijela odapne, natrag se ne vraća, pa su i Morići dodijali vlastima. Pripovijedalo se da su pohvatani na prevaru, za vrijeme popodnevne molitve u Bakribabinoj džamiji na At-mejdanu, koja je stajala prema Ćumuriji ćupriji. Vezane lancima provela ih je straža kroz čaršiju da ih zatvore i smaknu u sarajevskoj tvrđavi. Narod veli, gdje ima uzbrdo, ima i nizbrdo; ta ih je sudbina zadesila jer nisu bili poslušni veziru, bunili su narod i radili šta su htjeli, čak su se bili nametnuli za poglavice Sarajlija.

Pričalo se i to da su Morići bili velike prznice i pijanci, silnici i zulumćari: sjeli bi na sred Šeherćehajine ćuprije jedan prema drugom i pružili svoje dugačke čibuke da im se lule dodiruju. Tako bi sjedili, razgovarali i pušili, a niko nije smio preći preko ćuprije. Čak se pričalo da su oteli nekakav bostanluk (povrtnjak) i poklonili ga službenicima svoje mahalske džamije.

Pamtilo se i vjerovalo da se zemlja zatresla u času kada su njih dvojica zadavljeni, jer, vele, Bog ne trpi nikakva nasilja i ne odobrava ga, makar bilo i opravdano. Po usmenom predanju, koje se dugo pripovijedalo po Sarajevu, njihova majka Amina preživjela je njihovo pogubljenje, iako pjesme drukčije kažu, i još je dugo živjela nakon njihove smrti. Kažu da se Morićka, kada je saznala da su joj sinovi zadavljeni, zatvorila u sobu iz koje sedam dana nije izlazila, niti je koga sebi puštala, a nije ni jela ni pila. Htjela je da umre od gladi. Ali, kad je osvanuo osmi dan, izašla je iz sobe i rekla snahama:

– Priteže glad jad!

Sjećanje na braću Moriće i njihovo vrijeme dugo je nakon njihove smrti živjelo među Sarajlijama kao “doba Morića” ili kao “vrijeme u kome su se Morići bunili”. Predanje kaže da je i Pašino brdo, na sjevernoj periferiji starog Sarajeva, dobilo naziv po nadimku Mehmeda-Paše Morića, a narod i danas zna da su im grobovi u dvorištu, džamije Vekil harč pod Alifakovcem. U dvorišni zid uzidana je ploča sa natpisima:

-Poznatoj i omiljenoj braći Morićima,
Hadži-Mehmedu i Ibrahim-agi,
Nenadano je puknuo vjetar smrtni,
I obojicu ih začas uništio.
Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti,
A Gospodar (Bog) neka ih primi svojoj milosti.
Sa jednim uzdahom napisan im je ovaj kronogram:
Neka im je vječni spomen kao mučenicima (šehidima).
Godina 1170. (1757)

(aura.ba)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*